Iskaz prvog svjedoka obrane, umirovljene profesorice međunarodnog prava iz Beograda Smilje Avramov, ujedno je potvrdio i ranije pretpostavke pravnih stručnjaka i promatrača suđenja da bi svjedoci obrane iz redova bivših Miloševićevih suradnika mogli dodatno kompromitirati i otežati njegov položaj.
Prof. Avramov, koja je 90-ih godina bila bliska suradnica optuženog, u sudnici je oživjela duh velikosrpske propagande iz tog vremena, opisujući ugroženost Srba i nekritički veličajući navodnu "mirotovornu ulogu" Miloševića u jugoslavenskoj krizi.
Krivnju za rat pripisala je secesiji Slovenije i Hrvatske, te BiH, podržanim iz inozemstva, a posebno "stravičnim masakrima i zločinima" koje su nad Srbima i pripadnicima JNA navodno počinili "Slovenci, Muslimani, Šiptari", a najviše "ustaški teroristi".
Negirala je da je Milošević odlučivao o svim bitnim pitanjima u Srbiji, te zanijekala njegov presudan utjecaj na vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj i BiH, rekavši da su tamošnji "Srbi organizirali samoobranu, razočarani držanjem Beograda".
Za činjenicu da je u Daytonu Milošević pregovarao u ime svih Srba, kazala je da je tada "odigrao virtuoznu ulogu".
Pitanje branitelja Kaya je li Miloševiću cilj bila "Velika Srbija", nazvala je smiješnim tvrdeći da je on bio opsjednut čuvanjem SFRJ.
U iskazu je potvrdila je da su njezina stručna mišljenja bila dio službene politike srpskog vodstva 90-ih, kao što je neprihvaćanje AVNOJ-evskih granica republika, zagovaranje prava naroda na samopredjeljenje, nuđenje "kondominija" Hrvatskoj za zajedničku upravu nad Krajinom, tzv. Beogradska inicijativa i drugo.
Ustvrdila je da je "Jugoslavija bila u krizi od 1945. do 1990., najviše zbog otpora ustaške emigracije, čije su ilegalne skupine i terorističke organizacije na nju izvele 400 napada".
Spominjući svoju knjigu "Genocid u Jugoslaviji 1941-45", i svoje ukupno bavljenje "ustaškom emigracijom", svjedokinja je kazala da je središnju ulogu imao "Hrvatski oslobodilački pokret koji se ukorijenio i u vodstvu Komunističke partije Hrvatske, te je surađivao i s Istokom i sa Zapadom u cilju ostvarenje hrvatske nezavisnosti, koji je i ostvario 1990."
Glavni tužitelj u predmetu Geoffrey Nice u protuispitivanju je sugerirao da svjedokinja ima nacionalističke stavove, u čemu mu je i ona obilato pomogla, braneći Miloševićevu politiku i pravo Srba na zajedničku državu, dok je srpske zločine nazvala "osvetničkim aktima, koje treba promatrati u povijesnom kontekstu".
"Ako je ujedinjenje Njemačke bilo ispravak povijesne nepravde, zašto je tako veliki grijeh da Srbija, koja se za današnju Europu borila u dva svjetska rata izgubivši trećinu stanovništva, želi zajedničku državu za sve Srbe", retorički je pitala Avramov.
Odgovarajući na pitanja tužitelja, svjedokinja je rekla da je J.B.Tito vodio politiku "slabe Srbije i jake Jugoslavije" a opisujući stalnu krizu Jugoslavije izdvojila je Ustav iz 1974. kao najteži događaj jer je bio "duboko usmjeren protiv Srbije".
U istom kontekstu spomenula i 1948. te 5.000 žrtava Golog otoka.
Za najtraženije haške bjegunce, Ratka Mladića i Radovana Karadžića, optužene za genocid u BiH, rekla je da su "dvije najsvjetlije ličnosti u novijoj srpskoj povijesti".
Milošević je reagirao na njezino kontraproduktivno svjedočenje rekavši da pitanja koja postavlja Kay nisu u skladu s njegovom koncepcijom obrane i da mu nanose štetu. Također je odbacio mogućnost da on postavlja "dopunska pitanja", i zatražio da mu se vrati pravo da se brani sam.
Sudac Robinson ga je na kraju sjednice podsjetio da bi trebao kontaktirati s braniteljem Kayom i dati mu upute. Milošević je to odbio rekavši da Kay ne predstavlja njega već sud i da on nema ništa s njim. Prof. Avramov iskaz završava sutra.