Kako pišu ruske novine na Internetu Gazeta.ru u ponedjeljak, terorist Nur-Paši Kulaev (24) iz Čečenije, kojega su pripadnici ruskih snaga uspjeli uhvatiti živog, i njegov stariji brat Han-Paši (31), ubijen zajedno s još 29 terorista tijekom ruske akcije oslobađanja talaca, bili su osobni čuvari Šamila Basajeva, jednog od vođa čečenskog otpora u Rusiji. Međutim, ta informacija još nije službeno potvrđena.
Čečenija, kavkaska republike površine 17.300 četvornih metara, ima oko milijun stanovnika, od toga je šezdesetak posto Čečena, dvadesetak posto Rusa, i nešto više od deset posto Inguša. Većina Čečena su sunitski muslimani, ali u pozadini njihova ratovanja nije vjera nego politika. Čečeni se bore za svoju državu i ne biraju sredstva. Oni ne žele živjeti u Rusiji, a polovica ih živi izvan Čečenije u europskim i arapskim zemljama kao i zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza. Samo u Moskvi ih je više od 100.000.
Čečeni su od pamtivijeka silovito branili svoju neovisnost. "Njihov bog je sloboda, njihov zakon je rat", napisao je ruski pjesnik Ljermontov 1832.
Još 1785. godine izbio je prvi rusko-čečenski rat kada su Rusi krenuli u osvajanja Kavkaza. Kavkaz, granično područje europskog kontinenta, odvijek je bio područje destabilizacije, sukoba između moćnih carstava u prošlosti (Ruskoga i Osmanskoga), ali i ratova između mnogobrojnih naroda što obitavaju na tome prostoru. Nakon što je SSSR pripojio kavkaski prostor uslijedilo je razdoblje prividnoga mira koje je potrajalo gotovo sedamdeset godina. Međutim, u to je vrijeme Staljin provodio grozne mjere represije i preseljenja. On je optužio Čečene za suradnju s nacistima pa su Čečeni deportirani u puste prostore središnje Azije. Nakon Staljinove smrti prešutno im je odobren povratak.
Raspadom SSSR-a otvorila se Pandorina kutija, konglomerat raznih naroda i vjera počeo je rješavati nesuglasice na tradicionalan način - oružjem. Tako su se sukobili Azeri i Armenci oko Nagorno Karabaha, zatim su Čečeni proglasili neovisnost i počeli borbu protiv Rusije, a u taj sukob uključili su se i Inguši koji su se pak odvojili od Čečena.
Čečenski pobunjenici izbacili su rusku vojsku iz Čečenije nakon pobjede u ratu 1994.-1996. godine i Čečenija je tada de facto izborila nezavisnost. Mirovnim sporazumom potpisanom 1996. bilo je predviđeno da Čečenija i Rusija u razdoblju od pet godina postignu politički dogovor o konačnom statusu Čečenije. Pobunjenički zapovjednici, koji su pobijedili na izborima u siječnju 1997. organizirali su gerilski rat protiv Rusa.
Godine 1999. Moskva je ponovno poslala vojsku u Čečeniju koja je do danas pod okupacijom.
Kod Rusa je već uvriježen stereotip da su Čečeni kriminalci i teroristi. Čečenski napadi na civilne ciljeve stvorili su duboko nepovjerenje Rusa spram Čečena.
Drugi rusko-čečenski rat, koji je počeo u rujnu 1999., okarakteriziran je brojnim izvješćima o kršenjima međunarodnih ljudskih prava i humanitarnog prava od strane ruskih snaga, tvrdi Amnesty International. Za stotine se čečenskih civila vjeruje da su "nestali". Među žrtvama su žene i djevojčice za koje se sumnja da su bile povezane s borcima ili im pomagale. Tijela nekih "nestalih" pronađena su u neoznačenim grobnicama, a na većini njih bili su vidljivi tragovi mučenja, uključujući i silovanja ili nasilnu smrt.
Rusi su svaki čečenski ustanak "rješavali" oružjem, a Čečeni su uzvraćali gerilskim napadima. Tijekom dugogodišnjeg ratovanja poginulo je mnogo Čečena i njihova je rodbina spremna osvećivati se godinama ubijajući ne samo vojnike i policajce nego i svoje Čečene lojalne Moskvi. Tako su na primjer poznate "crne udovice", žene bombaši samoubojice, koje vlastitim žrtvovanjem osvećuje svoje najbliže. Na Kavkazu krvna osveta nikad nije nestala. 'Zub za zub' i 'oko za oko' bila je formula međusobnih izravnavanja računa i u vrijeme SSSR-a kad je vlast bila mnogo čvršća i okrutnija.