I najiskusniji politički analitičari ne mogu se složiti jesu li ubojitiji bili udarci koje je Sarkozyju uputio šef države ili ministrovi odgovori u kojima se hini volja za izbjegavanjem "licitacije" i "polemike".
Nakon što je Chirac u intervjuu povodom francuskog nacionalnog praznika osudio "politiku s malim slovom 'p'" i zanijekao sukob s ministrom na način koji ga je samo potvrdio i dodatno naglasio - Chirac je rekao da nema sukoba budući da "on odlučuje, a Sarkozy izvršava" - sam Sarkozy je dva dana kasnije izjavio kako "neće biti rata jer ga on ne želi voditi", te da "neće biti čovjek koji će podijeliti desnicu".
Predsjednik Chirac svakako nije mogao u ovim Sarkozyjevim odgovorima ne prepoznati samoga sebe iz godine 1981. kad tadašnjem predsjedniku Giscardu d'Estaingu nije pružio neophodnu podršku i tako omogućio pobjedu socijalističkog kandidata Francoisa Mitterranda.
Sarkozyjeva osvetnička hladnokrvnost rezultat je promišljene dugoročne strategije i kalendarske podudarnosti. Naime u petak, kad se Sarkozy obraćao skupu vladajuće stranke u La Bauleu, UMP je ostao bez čelnika, jer se Alain Juppe diskretno povukao s predsjedničkog mjesta zbog sudske kazne od 18 mjeseci zatvora uvjetno i desetogodišnjeg lišavanja prava obnašanja izbornih funkcija.
Vladajuća stranka, osnovana u jesen 2002. godine na tragu velike izborne pobjede predsjednika Chiraca, sada postaje lak plijen ambicioznog ministra Sarkozyja, unatoč prijetnji Chiraca da bi se u tom slučaju Sarkozy sam morao povući s položaja drugog čovjeka u vladi ili će biti smijenjen.
"Budućnost počinje danas ", istaknuo je na skupu u La Bauleu Sarkozy i, za one kojima ni to nije bilo dovoljno jasno upozorenje kamo smjera, napomenuo još kako je UMP-u potrebno "novo lice" i "temeljna obnova za idućih dvadesetak ili tridesetak godina".
Po oštrini nezapamćen sukob na vrhu države zabrinuo je mnoge u redovima vladajuće desnice, pa vladi bliski Figaro poziva i Chiraca i Sarkozyja da ublaže svoje temperamente i prestanu "zveckati oružjem".
Čelnik socijalista Francois Hollande poziva pak predsjednika Chiraca da "uvede reda u vladajuću kuću" i pita se "ima li još države kad je predsjednik primoran pozvati ministra na poslušnost ?".
Ako se zaborave osobni animoziteti, ambicije i politički proračuni u pozadini ovog sukoba, razvidna je duboka razlika u političkoj kulturi dvojice protagonista, ono što Le Monde u broju od ovog vikenda naziva "suprotnost stila i ideja".
Ministar Sarkozy želi reformirati Francusku - reforma je kod njega spasonosna formula - i tako dovesti u pitanje mnoge bitne značajke francuskog političkog naslijeđa, od republikanizma preko demontiranja socijalne države golističke inspiracije, pa do potcjenjivanja značenja "francusko-njemačke osovine" kao bitne odrednice francuske europske politike.
U zamjenu za to Sarkozy nudi "dinamizam", "pragmatizam" i, kako je nedavno rekao, "američki primjer".
"Ne bojim se priznati da dijelim mnoge američke vrijednosti", rekao je Sarkozy, u čemu je nalik na svoje "prijatelje i uzore", Jose Mariju Aznara ili Tonyja Blaira, premda njihovi primjeri pokazuju jasno da nije problem toliko s vrijednostima koliko s kolateralnim štetama takvoga izbora, kojih je prvi već žrtva, a drugi ih još ispašta.
Podjele unutar desnice su stara francuska boljka, pa i vladi bliski mediji podsjećaju na poznatu izjavu kako je francuska desnica "najgluplja na svijetu", dok neki drugi već šalju socijaliste na odmor, i prije parlamentarnog raspusta, jer će njihov posao obaviti sama desnica, još i bolje, kao što pokazaju rezultati na regionalnim i europskim izborima ovoga proljeća.
Sam predsjednik Chirac, u drugom poluvremenu svog drugog predsjedničkog mandata i na zalasku svoje četrdesetogodišnje političke karijere, istoga je dana prisustvovao političkoj smrti svoga miljenika Juppea, i uzdizanju "sina razmetnoga" Sarkozyja.