Usvajanjem zakona koji sadrži deset članaka, u francuski ustav ulazi odredba o "pravu svakoga da živi u uravnoteženom okolišu koji poštuje njegovo zdravlje".
Unatoč rezervama dijela vladajuće stranke, ali i znanstvene sredine te protivljenja poslodavaca, francuski je predsjednik Jacques Chirac tako ostvario jedno od svojih obećanja tijekom kampanje za predsjedničke izbore 2002. godine.
Člankom 1 projekta ustavnog zakona dopunjuje se rečenica iz Preambule francuskog ustava (od 4. listopada 1958.) koja sada glasi: "Francuski narod svečano proglašava svoju privrženost ljudskim pravima i načelima nacionalnog suvereniteta kakva su utvrđena Deklaracijom o ljudskim pravima iz 1789., potvrđena i dopunjena preambulom Ustava iz 1946., kao i pravima i dužnostima definiranim u Povelji o okolišu iz 2004."
To znači da Povelja o okolišu dobiva jednaku ustavnu vrijednost kao Deklaracija o ljudskim pravima iz 1789. i Povelja o ekonomskim i socijalnim pravima iz 1946.
Najsporniji dio Povelje, jedinstvene u svijetu, jest članak 5 kojim se afirmira "načelo opreza", a po kojemu su državne vlasti, svaki put kad se nanosi velika i nepovratna šteta okolišu "makar i nepoznata prema sadašnjim znanstvenim spoznajama", pozvane poduzeti odgovarajuće mjere i procjene rizika.
Povelja nailazi na dvije vrste kritika: po jednima nije dostatna, jer ne ističe primjerice načelo "zagađivač-platiša", a po drugima je novi dokaz "pravosudne pomame" s negativnim posljedicama jer, ističe se na primjer u peticiji Akademije znanosti, "suviše zaštite prirode ubija istraživanje".
"Kako bismo bili razvili električnu energiju, koja je toliko pridonijela našem blagostanju, da je istraživanje bilo zaustavljeno iz straha od strujnog udara?", tvrde znastvenici, vrlo podijeljeni u pogledu ovog pitanja, dok drugi ističu kako je Povelja "poticaj istraživanju i održivom razvitku".
"Načelo opreza" (Vorsorgeprinzip) uvedeno je sedamdesetih godina u Njemačkoj kao odgovor na težak ekološki problem umiranja šuma, a poslije je preuzeto u Konvenciji o zaštiti Sjevernog mora (1987.) i Deklaraciji Summita Zemlje u Riju (1992.) te, iste godine, u Maastrichtskom ugovoru.
Unošenje ovog načela omogućuje svakom građaninu da se obrati sudu, ako procijeni da država nije poduzela nužne mjere zaštite okoliša, a zakonski su odgovorne jedino vlasti, a ne pojedinici ili poduzeća, i samo u okviru njihovih nadležnosti.
Poslodavci, pojedini zastupnici ili predstavnici industrijskog lobija smatraju stoga da bi to moglo dovesti do lavine sudskih procesa i, posljedično, paralize rada industrije, urbanog razvitka ili istraživanja.
Nakon što je usvojena Povelja o okolišu u Nacionalnoj skupštini i Senatu preostaje još njezina ratifikacija. Odluku o ratifikaciji donosi predsjednik republike, a može se provesti ili putem referenduma ili putem Kongresa u Versaillesu, odnosno zajedničkom sjednicom dvaju domova francuskog parlamenta.
U svakom slučaju, Povelja o okolišu daje precizniji pravni status zaštiti ljudskog okoliša u Francuskoj kao i veću povezanost između proklamiranih visokih načela na međunarodnoj razini i unutarnje političke prakse.
Piše: Frano Cetinić