Optuženi Đorđević, koji je od siječnja 1997. do kraja 2000. godine bio načelnik Javne sigurnosti MUP-a Srbije, u svom pismu navodi da je iz zemlje pobjegao nakon 5. listopada 2000. godine, jer ga je "tadašnja vlast željela uhititi i ucjenama iznuditi njegovo svjedočenje protiv bivšeg predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića u Den Haagu".
Odbjegli haaški optuženik tvrdi da su se policijske i vojne snage 1999. godine na Kosovu prema civilima ponašale u skladu s domaćim i međunarodnim propisima, ali ipak u svom pismu potvrđuje da je bilo policijskog prekoračenja ovlaštenja, ubojstava i pljačke civila, no tvrdi da su prekršitelji "uhićivani i protiv njih je vođen sudski postupak". On osobno "nije imao saznanja o civilnim žrtvama na Kosovu", te nije - kako ga tereti haaška optužnica - sudjelovao u asanaciji terena, tvrdi Đorđević.
On tvrdi da ima velike zasluge što u listopadu 2000. godine, za vrijeme demonstracija, nije bilo krvoprolića na beogradskim ulicama, da ga je zato smijenio tadašnji ministar Stoiljković, te da je 6. listopada 2000. godine "dobio informaciju da je vrh JUL-a (partije Miloševićeve supruge Mirjane Marković) odlučio narediti njegovu likvidaciju", te je uskoro i napustio zemlju.
"Netočni su navodi o bilo kakvim dogovorima s Haaškim tribunalom i našim vlastima da svjedočim i izbjegnem odgovornost i da me zbog toga traži BIA (Sigurnosno-informativna agencija Vlade Srbije) ili 'surčinski klan', da sam pobjegao s torbom punom novca, da sam kupio stan, da imam veze s članovima obitelji Milošević u Moskvi, našom ili ruskom mafijom", završio je svoje pismo "Nedeljnom telegrafu" optuženi Đorđević, opovrgavajući nagađanja koja su se proteklih godina pojavljivala u srbijanskim medijima.
Osim protiv Đorđevića, Haaško tužiteljstvo podiglo je optužnicu i protiv generala Vojske SRJ Nebojše Pavkovića i Vladimira Lazarevića, te policijskog generala Sretena Lukića, od kojih ni jedan još nije izručen Haaškom sudu.