Nakon uhićenja Slobodana Miloševića, tvrdi Ulemek, u travnju 2001. godine u Surčinu je organizirana večera, na kojoj su bili prisutni Dragoljub Marković, vlasnik "Krmivoprodukta" i bliski Đinđićev prijatelj, Goran Vesić, tadašnji savjetnik saveznog ministra policije, Vladimir Popović Beba, tadašnji šef Biroa za komunikacije vlade Srbije i Čedomir Jovanović, tada šef zastupničkog kluba Demokratske stranke u parlamentu, te Ljubiša Buha, sada svjedok-suradnik na suđenju, koji tereti Ulemeka i ostale optužene za ubojstvo premijera. Po Ulemekovim tvrdnjama, oni su mu ponudili da 660 kilograma heroina, nađenih nakon smjene Miloševićeva režima u listopadu 2000. godine u trezoru "Komercijalne banke" u Beogradu, preko Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Rumunjske prebaci i proda na Zapadu.
"Kad su oni na Zapadu nama mogli slati bombe, možemo i mi njima drogu", rečeno je na tom sastanku, tvrdi prvooptuženi Ulemek, koji je taj prijedlog prihvatio zbog "patriotizma". Za taj je "državni posao" angažirao tri pripadnika Jedinice za specijalne operacije, te su ih - tvrdi on - u Hrvatskoj "dočekale nepoznate osobe s traktorom koje su preuzele drogu", u Republici Srpskoj je drogu dočekao bivši savjetnik premijera Zoran Janjušević, a u Rumunjskoj su "drogu trebali preuzeti Rusi".
Otkriće 660 kilograma heroina u trezoru banke je, inače, bilo objavljeno u javnosti, te je bivši ministar policije Dušan Mihajlović izjavio da je droga, u nazočnosti nadležne komisije, spaljena i uništena, kako to nalažu zakonski propisi.
Prvooptuženi Ulemek je, ustvrdivši da je Đinđića upoznao 5. listopada 2000. godine, nastavio svoju obranu govoreći o susretima i "poslovima" s brojnim ljudima s političke scene u Srbiji.