Ispravak vijesti br. 3574
U ČETVRTAK NA SNAGU STUPA SPORAZUM O SUKCESIJI BIVŠE SFRJ
ZAGREB, 1. lipnja 2004. (Hina) - Molimo korisnike da u naslovu i prvom odlomku (leadu) vijesti HNA3574, objavljene pod naslovom "U ČETVRTAK NA SNAGU STUPA SPORAZUM O SUKCESIJI BIVŠE SFRJ", riječ "četvrtak" zamijene riječju "srijeda", te da nadnevak 3. lipnja zamijene nadnevkom 2. lipnja.Ispravna vijest glasi:
U SRIJEDU NA SNAGU STUPA SPORAZUM O SUKCESIJI BIVŠE SFRJ
Sporazum o sukcesiji bivše SFRJ službeno će stupiti na snagu u srijedu, 2. lipnja 2004., čime će se okončati mukotrpni proces koji je više od 10 godina opterećivao odnose zemalja koje su nekad živjele zajedno u bivšoj državi.
Stupanje na snagu sporazuma tehničko je pitanje, koje se ostvaruje automatizmom 30 dana nakon notifikacije u Ujedinjenim narodima zemlje koja je posljednja ratificirala sporazum.
To je u ovom slučaju bila Hrvatska, koja je sporazum u Hrvatskom saboru ratificirala tek 3. ožujka ove godine, nakon što su to preostale četiri zemlje potpisnice (SiCG/tad pod imenom SRJ/, BiH, Makedonija i Slovenija) učinile mnogo prije.
Sporazum o sukcesiji bivše Jugoslavije potpisan je 29. lipnja 2001. u Beču nakon pregovora koji su službeno trajali 10 godina, ali su zapravo osam godina bili na mrtvoj točki zbog opstrukcije pregovora za trajanja režima Slobodana Miloševića koji je tvrdio da je SRJ jedina nasljednica bivše države.
Pregovori su nastavljeni nakon Miloševićeva pada, a sporazum je dogovoren i parafiran na maratonskim desetodnevnim pregovorima u svibnju 2001. godine, također u Beču.
Kao model raspodjele poslužio je ključ Međunarodnog monetarnog fonda (MMF-a), po kojem su podijeljeni i dugovi bivše Jugoslavije, prema kojem je SRJ dobila dio od otprilike 36,5 posto ukupne imovine, Hrvatska 28,5 posto, Slovenija 16,4 posto, BiH 13,2 posto i Makedonija 5,4 posto.
Sklapanjem sporazuma bila je dovršena prva faza, a druga je predviđala provedbu dogovorenog, uz istodobno ratificiranje sporazuma u parlamentima zemalja potpisnica.
Iako je ta druga faza trebala biti kraća i jednostavnija, jer su sve zemlje ustanovile zajedničke odbore za podjelu različitih sadržaja obuhvaćenih sukcesijom, poput diplomatskih i konzularnih predstavništava, financija, arhiva ili umjetnina, pojavili su se neočekivani problemi, zbog kojih su između potpisivanja sporazuma i njegova stupanja na snagu protekle gotovo pune tri godine.
Najveći je problem nastao kad se ustanovilo da je od deviznog depozita od 650 milijuna američkih dolara, kojim je koncem 1990. godine raspolagala Narodna banka Jugoslavije, na računu središnje banke SRJ, odnosno mješovitih banaka koje su figurirale kao nasljednici, ostalo tek oko 50 milijuna dolara.
Jugoslavenske vlasti tvrdile su da ni same ne znaju kamo je novac nestao i uporno nisu pružale nikakav vjerodostojni odgovor, zbog čega je Hrvatska, iako je bila među zemljama koje su prednjačile u procesu postizanja sporazuma o sukcesiji, odlučila ne ratificirati sporazum sve dok se ne otkrije istina oko nestalog novca.
Bivša hrvatska vlada tog se obećanja držala do kraja mandata, no vlada premijera Sanadera u veljači je odlučila po hitnom postupku uputiti Saboru prijedlog ratifikacije sporazuma.
"Mi nekim ugovorom možemo biti zadovoljni ili ne, ali je činjenica da ga je potpisao (bivši) hrvatski ministar vanjskih poslova (Tonino Picula", objasnio je u veljači odluku o upućivanju prijedloga za ratifikaciju sporazuma premijer Ivo Sanader.
Hrvatska će time doći u posjed određene imovine, a još jedno poglavlje u vezi s bivšom SFRJ odlazi u povijest, rekao je tad Sanader, obećavši u ime vlade kako će Hrvatska i dalje inzistirati na utvrđivanju istine oko nestalih 589 milijuna dolara.
Stupanjem na snagu Sporazuma o sukcesiji bivše SFRJ počinju vrijediti i sedam njegovih aneksa i tri dodatka koji reguliraju raspodjelu pokretne i nepokretne imovine nekadašnje zajedničke države.