U UNICEF-ovu Izvješću o djeci s poteškoćama u tranzicijskim zemljama srednje i istočne Europe, Zajednici nezavisnih država i u baltičkim zemljama kaže se kako je nakon pada Sovjetskoga Saveza u tim zemljama utrostučen broj registrirane hendikepirane djece. No, taj porast uglavnom je posljedica boljega registriranja i prepoznavanja, a ne porasta broja djece s posebnim potrebama, dodaje se u izvještaju.
U 27 zemalja obuhvaćenih studijom, 1990. godine bilo je oko pola milijuna hendikepirane djece, 2000. godine bilo ih je milijun i pol, a vjeruje se da ih još milijun nije registrirano jer ih vlasti često vode kao kronično bolesne ili ih ignoriraju ako pripadaju etničkoj manjini, kaže direktorica centra Innocenti Marta Santos Pais. Većina te djece i dalje živi u segregaciji, zatvorena u ustanovama, stigmatizirana i diskriminirana, kaže se u UNICEF-ovu izvještaju.
Umjesto da potiču inkluziju takvih osoba u školski sustav i zajednicu, te se zemlje i dalje oslanjaju na sustav koji je nadživio Sovjetski Savez, a koji djecu smješta u ustanove koje ih getoiziraju, odvajaju od društva i obitelji, objavio je UNICEF-ov istraživački centar Innocenti u Firenci.
"Ta djeca žele priliku da odrastaju u obitelji", kaže Maria Calivis, UNICEF-ova regionalna direktorica, a prenosi agencija AP.
Godine 2002., 317 tisuća djece s posebnim potrebama živio je u specijaliziranim ustanovama, od najranije dobi odvojena od obitelji i zajednice, s perspektivom da kad odrastu, završe u ustanovama za odrasle, skrivena i lišena temeljnih ljudskih prava, kaže se u izvještaju.
Za usporedbu, u zapadnim zemljama u institucijama ih je smješteno čak triput manje, dodaje se.
Iako se u bivšim komunističkim zemljama odnos prema djeci s posebnim potrebama postupno poboljšava, pomoć države kaska za tim napretkom, kaže se u UNICEF-ovu izvještaju na 64 stranice. Većina zemalja sada ima zakone koji se bave tim pitanjem i sve je više djece integrirano u društvo, ali još ima puno posla.
"Iako su djeca s posebnim potrebama postala vidljivija od početka tranzicije, i mijenja se odnos prema njima i njihovim obiteljima, većina njih i dalje je 'otpisana' u društvu", kaže Marta Santos Pais.
"UNICEF inzistira na tome da svako dijete ima pravo odrasti u obiteljskome okruženju i uz poštovanje dostojanstva, poticanje samostalnosti i aktivno sudjelovanje u društvenome životu".
Prema izvještaju, siromaštvo i hendikepiranost idu ruku pod ruku i jedno drugo potiču. Obitelji s takvom djecom budu siromašnije od drugih obitelji. Poteškoće se i dalje neredovito dijagnosticiraju, često i ne liječe pa postaju doživotna presuda. Države im ne pružaju odgovarajuću pomoć, a uz slabe socijalne službe za liječenje i skrb, roditelji institucionalizaciju vide kao jedino rješenje.
Studijom je obuhvaćeno osam bivših komunističkih država koje su u međuvremenu ušle u Europsku uniju: Slovenija Češka, Slovačka, Mađarska, Poljska, Estonija, Latvija i Litva, te Bugarska i Rumunjska koje očekuju skoro pridruživanje Uniji.
Osim njih, istraženo je stanje u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Makedoniji i Srbiji i Crnoj Gori te nekadašnjim sovjetskim republikama Armeniji, Azerbajdžanu, Bjelorusiji, Gruziji, Kazahstanu, Kirgistanu, Moldovi, Rusiji, Tadžikistanu, Turkmenistanu, Ukrajini i Uzbekistanu.
"Države se mogu ocjenjivati prema načinu na koji se odnose prema najranjivijima", kaže Maria Calivis. "Teško bi bilo poništiti štetu koja je već učinjena djeci s posebnim potrebama, ali države mogu i morale bi poraditi na tome da spriječe diskriminaciju i stigmatiziranje te djece i njihovih obitelji. Kao što kažemo u ovome izvještaju", dodaje, "vrijeme je da briga i skrb za hendikepiranu djecu prestanu biti izvor javne sramote i postanu mjera napretka u humanosti".