"Činjenica je da su Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj u zatvoru, a također je činjenica da se nakon promjena od 5. listopada, bar na trenutak, vidjelo da je Srbiju moguće povesti europskim tokovima", kaže predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak, najavljujući obilježavanje petogodišnjice "mirne revolucije" u Srbiji. Vladan Batić, nekadašnji ministar pravosuđa u Vladi Zorana Đinđića i Zorana Živkovića i predsjednik Demokršćanske stranke Srbije, pak kaže da vjeruje da je moguće probuditi "zbunjenu, deprimiranu i razočaranu Srbiju", te da "Srbija Europe i budućnosti treba još jedan obračun s azijatskom Srbijom prošlosti".
Čim je velika koalicija DOS preuzela vlast - najprije na tadašnjoj saveznoj razini (današnji srbijanski premijer Vojislav Koštunica postao je predsjednik SR Jugoslavije), a potom i u republici i na lokalnoj razini -, počeli su sukobi između dvije najveće stranke: Koštuničine Demokratske stranke Srbije (DSS) i Đinđićeve Demokratske stranke (DS). Đinđićevi suradnici Koštunicu su optuživali da je zaštitio Miloševićeve kadrove, poput Radomira Markovića, bivšeg šefa Državne sigurnosti, kasnije osuđenog zbog uloge u ubojstvu Ivana Stambolića i pokušaju ubojstva Vuka Draškovića u Budvi 2000. godine. Koštuničine pristalice su, pak, Đinđića i ostatak DOS-a optuživali za brojne afere u privatizaciji i parlamentarnom životu, a optužbe su kulminirale upravo u mjesecima prije nego što su pripadnici Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije, čiju je oružanu pobunu u proljeće 2003. godine Koštunica podržao, ubili premijera Zorana Đinđića pred zgradom Vlade Srbije.
Izvanredno stanje, koje je nakon atentata uvela tadašnja predsjednica Skupštine Srbije Nataša Mićić i koje je potrajalo nešto više od dva mjeseca, i danas je predmet spora među glavnim političkim strujama u Srbiji. U tom razdoblju privedeno je oko 12 tisuća ljudi, identificirane su ubojice premijera, ali i brojne druge kriminalne skupine koje je proizveo Miloševićev režim u deset godina u kojima, kako se tvrdilo, "Srbija nije bila u ratu", ali i jedan broj ljudi koji su bili u Koštuničinim "krugovima" za koje, međutim, nisu nađeni dovoljno čvrsti dokazi da su umiješani u ubojstvo premijera. Većina njih je do danas uspjela ishoditi visoke novčane odštete za vrijeme koje su proveli u pritvoru.
Činjenica da je Vojislav Koštunica krajem 2003. godine Vladu formirao uz parlamentarnu podršku Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i danas, pet godina od "mirnog prevrata", izvedenog s milijun ljudi na ulicama Beograda, dijeli srbijansko društvo na nepomirljive svjetove. Jedan je onaj koji podsjeća na to da su 2000. godine radikali i socijalisti bili potpuno gurnuti na marginu, da bi se potom - nakon ubojstva premijera i rušenja Vlade Zorana Živkovića - na velika vrata vratili na političku pozornicu, pa tako Šešeljeve radikale podržava oko milijun birača (od ukupno šest) u Srbiji. Drugi, veći dio Srbije, danas je onaj kojega već spomenuti Batić vidi kao "zbunjen, deprimiran i razočaran".
Uz tu zbrkanu političku sliku Srbije, kojoj neki - poput političkog analitičara Vladimira Goatija - predviđaju novo preslagivanje prijevremenim parlamentarnim izborima u proljeće iduće godine, ipak se promijenila gospodarska slika u posljednjih pet godina. Privatizacija je počela za Đinđićeve Vlade i nastavljena i za Koštuničine, uređen je bankovni i porezni sustav, prosječne zarade nominalno su povećane s oko 50 eura 2000. godine na prosječnih 210 eura danas, a BDP je porastao, pa je tako na skupu nevladinih organizacija "Srbija poslije Miloševića", održanom krajem rujna u Zrenjaninu, konstatirano kako je "u samo pet godina pod demokratskom vlašću popravljeno gotovo sve ono što je Milošević pokvario".
Značenje 5. listopada 2000. godine i dalje izaziva suprotstavljena tumačenja i reinterpretacije u brojnim političkim svađama. Valjda je zbog toga, utvrđeno je na spomenutom skupu, i izbjegnuta ponuda Europske unije da pregovori o asocijaciji i pridruživanju SCG simbolički počnu 5. listopada ove godine, već će ti pregovori startati pet dana kasnije, 10. listopada.