"Dennis", "Charley", "Frances", "Ivan", "Jeanne" i "Katrina" - imena su nekoliko većih uragana koji su samo u zadnje dvije godine na američkom kontinentu, kako je objavio Deutsche Welle na internetskim stranicama, odnijeli živote više od dvije tisuće ljudi i načinili desetke milijardi dolara štete.
"Katrinu" tri stvari čine opasnim - vjetar, plimni val i jaka kiša, a po riječima stručnjaka za uragane Thomasa Saeverta, taj uragan četvrti je najgori uragan od početka mjerenja vremena..
Sezona uragana na američkom Tihom oceanu traje od 15. svibnja do 30. studenoga, a na Atlantiku od 1. lipnja do 30. studenoga.
Jedan uragan može imati promjer i do nekoliko stotina kilometara. Tipično obilježje je takozvano "oko", prostor promjera do 20 kilometara u kojemu nema vjetra. Zračna masa velikom se brzinom kreće suprotno od smjera kazaljke sata oko "oka" uragana, dok se sam uragan kreće relativno sporo.
Ovisno o jačini vjetra uragani se svrstavaju u jednu od pet kategorija. Prva kategorija znači da vjetar puše brzinom od 119 do 153 kilometra na sat, a kategorija pet znači da je vjetar brži od 249 kilometara na sat.
Mojib Latif, znanstvenik iz Kiela koji se bavi klimatskim promjenama, kaže kako je "činjenica da se u zadnjih nekoliko desetljeća nije povećao broj uragana, ali jest njihova jačina, a to je nešto što se može razumjeti kao posljedica globalnog zatopljavanja".
Direktor Programa za zaštitu okoliša Ujedinjenih naroda Klaus Toepfer smatra da je broj i jačina prirodnih katastrofa većim dijelom rezultat ponašanja ljudi. "Nema dvojbe, a to su nam i znanstvenici predvidjeli, da s rastom temperature raste i broj i jačina ekstremnih vremenskih situacija u cijelome svijetu", dodao je.
Izvor energije uragana je toplina pohranjena u morskoj vodi. Što je god voda toplija, lakše se isparava. Tijekom uragana, slično kao i za vrijeme oluja, topli i vlažni zrak isparava s površine mora. Budući da s rastom visine opada temperatura zraka, jedan dio vodene pare se kondenzira. Budući da energija ne može biti uništena, tijekom kondenzacije oslobađa se toplina i to upravo ona količina koja je izvorno bila potrebna da voda ispari.
"Latentna toplina" koja se nalazi u vodenoj pari dodatno zagrijava tropski zrak koji tako može prodirati u sve više i više slojeve atmosfere. Budući da je tamo zrak još hladniji nego u nižim slojevima, ponovno se kondenzira vodena para. A ona opet oslobađa "latentnu toplinu" i tako se nastavlja taj krug prirodnih reakcija. Brzi uspon zraka ima za posljedicu snižavanje tlaka zraka na morskoj površini. Što je god tlak niži, više će vode ispariti. Što više vode ispari, nastaje više latentne topline. A što je god više latentne topline, uragan ima jaču snagu.
U jednom uraganu dnevno se kondenzira nekoliko milijuna kubika vode. Preračunato u energiju to znači više stotina milijardi kilovatsati, otprilike onoliko koliko godišnje u Njemačkoj proizvedu sve elektrane zajedno. Pretpostavka cijelog procesa je temperatura vode od najmanje 26 Celzijevih stupnjeva.