Istraživački tim pod vodstvom doktora Fajdige koji radi na otolaringološkoj klinici ljubljanskog sveučilišta, a već se deset godina bavi patofiziologijom ove neugodne pojave, snimio je glave i grla 40 pacijenata-dobrovoljaca IT-skeniranjem. Među njima bilo je 14 onih koji ne hrču, 13 koji hrču "umjereno" i 13 "glasnih" hrkača (evaluaciju su dali njihovi bračni partneri).
Što je uža šupljina kroz koju izlazi zrak što smo ga udahnuli u snu, to je veći rizik od hrkanja i njegova glasnost, osnovno je pravilo što ga je pokazalo ispitivanje. U tome najveću ulogu prilikom hrkanja ima meko nepce, stražnji gornji dio u grlu koji u snu gubi tonus i blokira prolaz zraka. Suženje grla do kojega dolazi u snu kod "glasnih" hrkača dva i pol je puta veće nego kod onih koji ne hrču, a stražnje nepce kod hrkača je za pola centimetra izraženije nego kod nehrkača. Istraživanje je ponovo dokazalo da hrkanje ne izazivaju blokade u nosnoj šupljini nego one mogu djelovati samo na glasnost hrkanja. Fajdigin tim zaključio je da se rizik od hrkanja povećava s godinama i tjelesnom težinom.