Začeci današnje države sežu u 1815., kad su saveznici, nakon Napoleonova poraza kod Waterlooa, na Bečkom kongresu odlučili stvoriti tampon državu sjeverno od Francuske, ujedinivši katoličke belgijske i protestantske nizozemske provincije u jednu državu.
Belgijske su se provincije 15 godina poslije, u ljeto 1830., digle na pobunu protiv nizozemske dominacije i proglasile neovisnost, a prvi belgijski kralj postao je Leopold Sakskoburgotski, okrunjen 21. srpnja 1831.
Ubrzo nakon toga, sredinom 19. stoljeća, Belgija postaje druga industrijski najsnažnija zemlja na svijetu, iza Velike Britanije, a 1885. kralj Leopold II. postaje vladarom Konga, koji i službeno postaje belgijskim teritorijem 1908.
Belgiju je, iako službeno neutralnu zemlju, napala Njemačka 1914. godine i sudjelovala je u 1. svjetskom ratu, baš kao i u 2. svjetskom ratu nakon Hitlerova napada u svibnju 1940.
Od 1945. do 1950. zemlji je prijetio građanski rat, zbog podijeljene javnosti oko statusa kralja Leopolda III., kojem veliki dio stanovništva nije dopuštao povratak na prijestolje zbog svojevoljne kapitulacije pred Nijemcima nakon samo 18 dana borbi s nacistima. Kriza je riješena njegovom abdikacijom u korist sina Baudoina I.
Belgija je jedna od šest zemalja koje su Rimskim sporazumom 1957. utemeljile organizaciju koja će prerasti u Europsku uniju i sve dosad je jedna od najgorljivijih pristalica ustroja jedinstvene Europe kao saveza država.
Prve veće napetosti između dviju najvećih zajednica, koje razdvajaju vjera i jezik, dogodile su se 1968. oko statusa Katoličkog sveučilišta u Leuvenu, gradiću koji se nalazi u flamanskom dijelu zemlje.
Od 1970. počinju ustavne reforme, koje u četiri zamaha državne institucije preobraćuju u funkcioniranje prema federalnom modelu, koje se ogleda u činjenici da tri belgijske regije (Flandrija, Valonija i Bruxelles) danas raspolažu golemim ovlastima u području gospodarstva, dok tri zajednice - flamanska, frankofona i germanofona - odlučuju o svemu u područjima obrazovanja, kulture i medija.
Brojnim događanjima za nacionalni blagdan organizatori, kako kažu, žele "podsjetiti na elemente naše povijesti, strukturu naše države, njezin društveni napredak i kulturne značajke, važne osobe iz povijesti i sadašnjeg trenutka, na kojima treba graditi budućnost".
No ostvarenje tog cilja krajnje je dvojbeno u svjetlu sve većeg jaza između Flamanaca, koji čine 60 posto od 10 milijuna stanovnika Belgije, i njihovih frankofonih sunarodnjaka.
Nekad u sjeni frankonfone elite, Flamanci su danas dominantni na političkoj, gospodarskoj i kulturnoj sceni zemlje, dok frankofona Valonija na jugu već četrdesetak godina svjedoči nazadovanju nekad snažne ekonomije.
Dvije zajednice žive u vrlo udaljenim kulturološkim sferama u kojoj svaka ima vlastite medije i omiljene osobe iz svijeta glazbe, filma ili sporta.
Prije 25 godina zemlja je iz unitarnog i centraliziranog modela krenula u federalni sustav, ali je zamisao o "federalizmu jedinstva" izgubila bitku s kulturom sukoba u kojoj političari i mediji pojedine strane na gotovo svako pitanje gledaju iz kuta svoje "zajednice", krajnje antagonistički prema "onim drugima".
Federalni sustav nije spriječio ni potiskivanje nekih pitanja simbolički važnih za dvije zajednice, poput glasačkog prava frankofona koji žive u Flandriji, koje je nakon beskrajnih rasprava stavljeno na led do 2007.
Ministar-predsjednik flamanske regije Yves Leterme pozvao je na uvođenje "odgovornog" federalizma, odnosno davanja još većih prava regijama, a flamanska krajnja desnica, okupljena u stranci Vlaams Belang, zahtijeva raspad zemlje.
No analitičari smatraju kako se to zasad neće dogoditi, jer ankete pokazuju kako većina Belgijanaca i dalje želi ujedinjenu zemlju.
To potvrđuje i velika popularnost kraljevske obitelji, simbola jedinstvene zemlje, ali, na konkretnijoj razini, i svijest o gotovo nepremostivim praktičnim problemima koji bi nastali u slučaju razlaza po čehoslovačkom modelu, među kojima je na prvom mjestu status Bruxellesa, grada s frankofonom većinom u srcu Flandrije.