"U Zagrebu i nekim drugim europskim prijestolnicama ne razumiju dobro što bi još Hrvatska morala učiniti da dođe u Europsku uniju. Na brzu odbijenicu koja je došla iz Bruxellesa više je utjecala odgovornost načina vladanja nego Gotovina", piše Grgič.
On dodaje da je to bila i glavna poruka prošlotjednog skupa o putu Hrvatske prema Europskoj uniji koju je priredio njegov Institut.
Odgovoran način vladanja, tumači Grgič, znači među ostalim razvijanje sposobnosti da se Hrvatska suoči sa smanjivanjem "astronomskog vanjskog duga", te zalaganje za "djelatan i konstruktivam angažman u rješavanju problema sa susjednim državama".
Hrvatska dakle mora pokazati "političku volju da se uhvati u koštac s teškim izazovima", držie analitičar.
Za Europsku uniju vrlo je važna ekonomska vitalnost država članica jer sama ima problema u strategiji dostizanja ekonomske konkurentnosti Azije i SAD-a, pa sada ima "dobar razlog zašto ne želi primati u članstvo strukturno slabe ekonomije", piše Grgič.
U tome, precizira analitičar, valja razlikovati države koje imaju slabe ekonomske indikatore i države koje pokazuju znakove "strukturne ekonomske slabosti", a to je i razlika između Bugarske i Rumunjske na jednoj i Hrvatske na drugoj strani, ocjenjuje Grgič.
"Mnogi dokazuju da Bugarska i Rumunjska imaju slabije ekonomske pokazatelje od Hrvatske. To je istina, ali to malo govori o strukturnim teškoćama na mikro i makro razini s kojima se suočava Zagreb. Rumunjska i Bugarska mnogo su napravile za reformu stare socijalističke industrijske prošlosti, a Hrvatska nije", ocjenjuje Grgič.
Hrvatska bi morala usvojiti strategiju revitalizacije ekonomske strukture, ocjenjuje on i za primjer daje slučaj Agende 2010. koju je Nijemcima ponudio kancelar Gerhard Schroeder.
Takav plan pokazao bi stupanj sposobnosti političkih struktura za provedbu teških reformi.
Kao ilustraciju područja na kojima su potrebne brze reforme Grgič navodi javni sektor, u prvom redu "državna poduzeća u gubitcima", odnosno ukidanje kredita i subvencija kojima se ona održavaju na životu iako su nekonkurentna.
"Goleme financijske subvencije na srednji su rok neodržive. Hrvatska nema baš nikakve druge mogućnosti osim da prihvati strani kapital i pripremi poticaje kojima će privući strane investitore", navodi se u prilogu.
Sve te reforme bit će i za Hrvatsku bolne, a u njima može pomoći Europska unija jer se pokazalo da je tako bilo i prilikom zadnjeg velikog širenja EU-a. Bruxelles može od Hrvatske doduše tražiti da reforme izvede prije početka pregovora, ali slučaj Bugarske i Rumunjske govori da se ti procesi mogu odvijati paralelno.
"Pristupni pregovori vrijeme su mnogo strože implementacije reformi. Bugarska i Rumunjska djelomice su upravo zbog toga uspjele izvršiti teži dio reformi. Zato nema smisla u inzistiranju da se Hrvatskoj ne dopuste pristupni pregovori. Spremnost Hrvatske za aktivno provođenje promjena moguće je potaknuti kriterijima za pristup. Nije točno da bi Hrvatska najprije morala pokazati spremnost za reforme, kako bi joj se tek nakon toga dopustilo da otpočne pregovore. Zagreb može i jedno i drugo voditi u isto vrijeme budući da pristupni pregovori sami po sebi ne jamče članstvo", navodi Grgič.
Autor zaključuje da Hrvatska i Slovenija imaju široko polje suradnje u planiranju regionalne stabilnosti, te u analizi sigurnosti u regiji. Te bi zemlje mogle napraviti više nego do sada i u suradnji na suzbijanju organiziranog kriminala i krijumčarenja na Balkanu, kao i u osiguranju stabilnog rješenja za budući status Kosova, ocjena je direktora sloveneksog Instituta za strateška istraživanja.