Govoreći o sustavu komunističkih logora, Rupić je rekao da su iz logora na Gripama partizanske vlasti pozivale zarobljene mladiće da se pridruže njihovim postrojbama, a one koji bi se odazvali njihovu pozivu, nagurali bi u kamione, odveli do prvih krških jama u zaleđu Splita i tamo likvidirali.
Uz svako veće mjesto u Hrvatskoj postojali su tzv. prolazni logori u koje su spremani preživjeli zarobljenici s križnih putova, ustvrdio je Rupić i dodao kako je u njima OZNA počinjala proces ispitivanja tzv. "prepoznavanjem krvnika i narodnih neprijatelja". Uz sustav zarobljeničkih logora postojali su i kažnjenički logori, rekao je.
Rupić je upozorio da je arhivska građa o partizanskim logorima, koji su bili u nadležnosti komunističkih vlasti u Hrvatskoj, našim istraživačima još uvijek nedostupna.
Povjesničar Vladimir Geiger kasnije je u raspravi naveo kako ta građa, unatoč mišljenju da je sklonjena u Beogradu, ni tamo ne postoji. Građa o stratištima i logorima može se pronaći po privatnim arhivima kao što je arhiv Moše Pijade, ustvrdio je.
Povjesničar Zdravko Dizdar kazao je da ukupan broj žrtava hrvatskih civila i vojnika, koji su krenuli u nepreglednim kolonama na svoje križne putove, još nije utvrđen. Te kolone su se kretale od prvih prihvatnih logora u Sloveniji i Hrvatskoj, preko Vojvodine, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Kosova do Makedonije, podsjetio je.
Povjesničar Ante Laušić rekao je da je područje Maribora bilo najveće stratište zarobljenih Hrvata. U Mariboru je bio glavni stožer 3. armije Jugoslavenske vojske pa se tu pripremala i strategija kolektivnih likvidacija u drugim slovenskim mjestima, dodao je.
Trodnevni skup održava se pod pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskog sabora, priređen je u povodu 60. obljetnice bleiburške tragedije, a organizirala ga je Udruga Hrvatski križni put, dok je suorganizator Počasni bleiburški vod iz Klagenfurta.