NJEMAČKA - FAZ - GOVOR BRZEZINSKI - 10. X.

Ž4=NJEMAČKA Ž1=FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG Ž2=10. X. 1997. Ž3=Od protektorata do globalnog partnera List objavljuje govor dr. Zbigniewa Brzezinskog, bivšeg savjetnika za sigurnost predsjednika Cartera i profesora američke vanjske politike na 'School of Advanced International Studies' sveučilišta John Hopkins, održanog u Berlinu na forumu 'Mjesto svijet - facit za XXI. stoljeće' kojeg su organizirali list 'Frankfurter Allgemeine Zeitung', Njemački radio Berlin i Centar za primjenjena politička istraživanja. "Držim da sam počašćen što smijem biti tu u ponovno ujedinjenom Berlinu, usred nove građevine čija je arhitektura simbolična za arhitekturu nove Europe. Za mene je velika čast što vam mogu govoriti o budućoj ulozi Europe u svjetskoj politici. Najprije treba odgovoriti na pitanje o geopolitičkoj definiciji pojma ili riječi 'Europa'. Kako se Europa može geopolitički definirati? Zatim je nužno baviti se budućim odnosima Europe s Rusijom i obrnuto, odnosima Rusije prema Europi. Treće pitanje koje se temelji na oba prethodna pitanja, tiče se odnosa Europe i Amerike. Ta će nam tri pitanja pomoći da razumijemo buduću uloge Europe u politici. Što se tiče prvog pitanja, onog o geopolitičkoj definiciji Europe, uvjeren sam da najjednostavniji i najpošteniji odgovor glasi: Europa se geopolitički - još - ne može definirati, barem ne u sadašnje vrijeme. Kulturna posebna obilježja Europe naočigled blijede što se dalje ide na Istok i ona postaje 'kvazi Europa'. No gdje bi točno trebalo povući granicu? Na kojoj su točki europska obilježja toliko blijeda da se prelazi bajoslovna granica između Europe i ne-Europe? Zemljopis tu malo pomaže. On doduše nudi precizne podatke; postoji crta koja protječe gorjem Urala. No može li se tako doista točno utvrditi gdje je Europa, gdje su njezine granice? Možemo li iz toga zaključiti da je primjerice Gruzija dio Europe dok joj susjedni Azerbajdžan više ne pripada? Predodžba o Europi kao kulturalnoj jedinici obilježena je neodređenošću. Ako se polazi od sadašnje geopolitičke stvarnosti, jednostavnije je odgovoriti na pitanje o geopolitičkoj dimenziji Europe. Ona se ograničava na države Europske unije koje su pod zaštitom Sjevernoatlanstkog saveza. To je sadašnja geopolitička definicija Europe. Dakako, ta je definicija nepotpuna, nezadovoljavajuća i nadajmo se samo prolazna. Geopolitički gledano, Europa je jednoznačno proces u nastajanju, no u njoj se krije veliki potencijal, njezini izgledi za budućnost su veliki. Proces još nije dokončan. Njegov potencijal je u zamisli Europe koja prodire u mišljenje mnogih njezinih naroda. Europa je budućnost na koju je usmjereno svo politilčko djelovanje, povijesni obrat. No ta se budućnost može postići samo ako politička volja da se stvori geopolitički definirana Europa bude ustrajna. Ta politička volja se općenito sada nalazi u obje vodeće nacije, Francuskoj i Njemačkoj. Bez njihovog vodstva izgradnja Europe ne može uspjeti. Bez Francuske i Njemačke neće biti Europe. Kao Amerikanac bih iz povijesnih razloga naravno bio sretniji kad bi i Velika Britanija bila dio tog vodstva. No Velika je Britanija odlučila pratiti pustolovinu Europe s ruba kojeg je sama odabrala. To je ponovno postalo jasno u jednom stajalištu britanskog rizničara o Europskoj monetarnoj uniji. To bi se stajalište najbolje dalo sažeti: možda, manana. U njemu se ne prepoznaje politički angžman a niti politička volja. Stoga je nužno da Francuska i Njemačka preuzmu vodstvo a zatim je nužno da to vodstvo bude ustrajno i da postavi jasne ciljeve. Po mojem mišljenju mogu se formulirati dva strategijska cilja. Prvi bi se trebao sastojati u tomu da se održi tijek procesa koji će Europu voditi kroz iduće godine: od jedinstva na financijskom sektoru, europske monetarne unije, do gospodarskog a zatim i pravog političkog jedinstva. To znači preokretanje prioriteta koje su nekada formulirali pioniri pokreta za jedinstvo Europe. Monnet i drugi mislili su da će put do jedinstvene Europe proizići iz političkog djelovanja a zatim dovesti do gospodarske zajednice iz koje bi naposljetku trebala rezultirati monetarna unija. Redosljed je sada ipak obrnut, no važno je da su ciljevi zadržani. Ako ih se bude dalje slijedilo, za očekivati je da će unutar dva iduća desetljeća nastati ujedinjena Europa. Ta ujedinjena Europa neće imati sličnosti sa Sjedinjenim Američkim Državama nego će imati vlastiti politički identitet. No ako se ta namjera obistini, u budućnosti će prednost dobiti jedan drugi cilj. Pri tomu se radi o dobro promišljenjom proširenju Europe na Istok preko dosadašnjih geopolitičkih granica. Ako Europa treba uistinu postati prava Europa, moraju biti uvučene i države koje su 1945. bile isključene iz stvaranja uske Europe EU-a i NATO-a. Tu se pojavljuje pitanje kako se daleko na Istok treba rastegnuti geopolitički definirana Europa. Kako se daleko treba protegnuti EU, preko Baltika do Ukrajine, čak i dalje od Ukrajine? Na to ćemo pitanje morati odgovoriti. Time sam došao do drugog pitanja, naime odnosa Europe spram Rusije. Iz njega djelomično proizlaze rješenja tih problema. Ako se govori o odnosu Europe spram Rusije, time se uvijek nameće i teško, zbunjujuće i za neke emocionalno pitanje je li Rusija uopće dio Europe. Na to nije lako odgovoriti, niti s da niti s ne. Pitanje o pripadnosti Rusije Europi sadrži dakako još jedno pitanje, naime, želi li Rusija uopće biti dijelom Europe. Ili ono da li Rusija želi Ameriku držati izvan Europe. To su dva različita ali taktički povezana pitanja. Želi li Rusija uopće biti dijelom Europe? Ili namjerava držati Ameriku izvan Europe? Iza svih tih pitanja krije se još jedna poteškoća: što će se dogoditi s Europom kao kulturalnom jedinicom? Ako se zamisli Europa koja seže do Vladivostoka i ako se uz to uzme u obzir da Europa nije samo sigurnosni sustav nego i povezana tvorevina kulturnih vrijednosti, zajedničkih tradicija i sličnog vjerskog obilježja - hoće li tada Europa još biti Europa? Ne vjerujem da na ta pitanja postoji jednostavan ili dogmatičan odgovor. No ta će se pitanja pojavljivati i ubuduće kad u iduća dva desetljeća odnosi između Rusije i Europe dobiju oblik. No sasma je svejedno kako će se stvari razvijati: neminovno je - i to treba razumjeti sasma doslovno - da Rusija za to vrijeme mora provesti modernizaciju. U Rusiji postoje dva svijeta jedan pored drugoga: moderna Rusija u Moskvi i Petrogradu a samo pedeset kilometara od tih urbanih središta, skoro srednjevjekovna Rusija. Modernizacija Rusije je stoga neizbježan preduvjet za čvrste odnose između Rusije i Europe. Mora doći do prave demokratizacije. Takva se demokratizacija ne pokazuje samo na izborima ili na referendumima vlada koje su na vlasti. Prava demokracija oslanja se i na birače i na ustav. Potrebno je puno vremena da se ispuni ta teška i kompleksna zadaća koju Rusija mora svladati ako želi biti stabilna demokracija. Samo ako Rusija uspije modernizacijom i demokratizacijom postići stabilnost, uspjet će joj i europeizacija. Europeizacija se pokazuje među ostalim, po shvaćanju moderne politike, i u modernom stilu života i u konstitucionalnoj demokraciji. U tome leži još jedna obveza: moderna Rusija ne može više biti imperij, čak višenacionalni imperij. Važno je da konačno odustane od svih imperijalnih namjera. Isto je tako važno da podupremo modernizaciju i demokratizaciju Rusije time što ćemo joj tijekom razumnog i doglednog razdoblja davati gospodarsku pomoć. Istodobno bismo morali dalje učvršćivati postojeći geopolitički pluralizam u postsovjetskoj Rusiji. Jer baš će taj geopolitički pluralizam pridonijeti prijelazu zemlje iz imperija u nacionalnu državu a toj će pak nacionalnoj državi lakše uspjeti modernizacija, demokratizacija i naposljetku europeizacija. Stoga pomoć koju dobivaju Ukrajina, Azerbajdžan ili Uzbekistan, da navedemo samo tri strategijski najvažnije bivše sovjetske republike, znači naposljetku i pomoć Rusiji. Potporom Ukrajini, Azerbajdžanu ili Uzbekistanu, podupiremo i Rusiju. Jer time postižemo konsolidaciju geopolitičkog pluralizma čime se pak unaprjeđuje stvaranje ruske nacionalne države koja je moderna, demokratska i postimperijalna. A to je presudno. Ta Rusija može tada izgraditi normalnije, kompleksnije, opsežnije i uže odnose s Europom. No takva Rusija mora prihvatiti i trajnost američko-europskih veza. Nadam se da potpisivanje temeljnih dokumenata NATO-a od strane Rusije predstavlja znak prihvaćanja te trajnosti. Riječ 'nadati se' rabim namjerno. Nadam se da je tako. To ne znači da sam u to siguran. Jer iz Rusije se sada primjećuju stvari koje daju povoda zabrinutosti glede toga. Iz govora kojeg je nedavno održao predsjednik Jeljcin jasno se čulo tradicionalno držanje Moskve, naime da Amerika trajno nema što tražiti u Europi i da se treba stvoriti isključivo europski sustav - a ne recimo sustav koji je istodobno i europski i transatlantski. Nadam se da je to samo kratkotrajno odstupanje od konstruktivnog, dugoročnog angažmana u izgradnji trajnih odnosa između Rusije i Europe a time i Europe i Amerike. Jer ne vjerujem da Rusija može uspješno voditi politiku usmjerenu na odvraćanje Europe od Amerike. Ne raspolaže sredstvima za ostvarenje takve nakane; a i takva politika ne bi bila dovoljno atraktivna da bi se opravdala pred Europljanima. No ipak bi mogla zavući izgradnju konstruktivnog odnosa između Rusije i Europe i učiniti je težom. Uvjeren sam da je takav odnos nužan da bi se u Europi postigla veća stabilnost. Na dugi se rok može zamisliti da Rusija surađuje s Europom ali ne da Rusija postane dijelom Europe jer među njima postoje razlike. Trebamo biti svjesni tih razlika ako Europa uistinu želi biti i ostati europska. Ne zastupam neku politiku distance ili neprijateljstva. Ali želim ukazati da postoji čvrsta predodžba o Europi koju ne treba krivo shvatiti kao razlabavljenu ili kao neku vrstu transkontinentalnog sigurnosnog sustava koji se odvaja od zajedničkih povijesnih filozofskih ili duhovnih vrijednosti Europe. Time sam stigao do trećeg pitanja, naime odnosa Europe i Sjedinjenih Država. Stabilna Europa koja se ujedinjuje, koja istodobno održava stabilne, kooperativne odnose s Rusijom, može biti samo atlantska Europa. To je činjenica koja nam mora biti jasna. Tijekom hladnoga rata Europa je zbog svojeg strategijski nepovoljnog položaja dobrovoljno postala protektoratom Amerike. To bi stanje pomalo trebalo prestati i to korak po korak. Kad bi svršilo odjednom, Europa koja još nije geopolitički definirana, ubrzo bi opet bila nezaštićena. Događaji u Bosni daju nam naslutiti moguće posljedice. Kad bi Europa istupila iz Atlantskog saveza, odmah bi se ponovno našla u onom strategijski nepovoljnom položaju koji ju je učinio protektoratom. Iz toga slijedi da su proširenje NATO-a i Europske unije jedini i najbolji put da Europa od protektorata Amerike postane njezin pravi saveznik. I to i u američkom kao i u europskom interesu. Da bi se to omogućilo, potrebna je, barem s američkog stajališta, volja da se s Europom u nastajanju podijeli više odgovornosti. To znači da treba voditi politiku kojoj nije cilj partnerima u savezu u određenim političkim pitanjima diktirati određeno držanje ili mu nametnuti američke predodžbe. Poznato je da sam kritičan spram američke politike prema Iranu. Kritičko je i moje stajalište spram politike Amerike da zemljama Europe nametne američke zakone. Jer ne vjerujem da se to može uskladiti s tijekom toka kojeg bi od protektorata trebao nastati partner. Nadalje bismo morali priznati i podupirati vodeće snage u izgradnji Europe, naime Francusku i Njemačku. Sve dok se Velika Britanije ne može odlučiti za sudjelovanje, za odnose Ujedinjenog Kraljevstva i Amerike nije korisno ometanje izgradnje Europe. To kažem jer sam čvrsto uvjeren da Amerika treba Europu baš zato što je danas jedina supersila u svijetu. I ovo kažem jasno iako to nekima nije drago: Amerika danas doduše predstavlja jedinu supersilu na svijetu ali joj Europa treba iz razloga što, iako je vodeća sila, nije svemoguća. Moć Sjedinjenih Država može se protezati na velike dijelove svijeta, no upravo stoga što je tako, ta je moć površinska. Zato Amerika treba saveznike. Europa je logično broj jedan među njezinim saveznicima. No postoji još jedan razlog: koncept američke prevlasti u javnom mišljenju u Sjedinjenim Državama ne nailazi bezuvjetno na odobravanje. Sam pojam 'prevlast' je problematičan. Nedavno sam govorio na jednoj priredbi u prigodi pedesete obljetnice osnivanja Nacionalnog vijeća sigurnosti Sjedinjenih Država čiji sam direktor bio četiri godine. U raspravi su osim mene sudjelovali i drugi direktori Nacionalnog vijeća sigurnosti, bivši savjetnici za sigurnost predsjednika Sjedinjenih Država. Među ostalim sam rekao da je Amerika jedina svjetska supersila. Jedan od mojih kolega mi se suprotstavio i rekao: 'Ne, to nije točno. Ali Amerika ima odlučujuću ulogu u svjetskoj politici.' Na to sam rekao: 'Dobro, ako ima poteškoća s riječi 'supersila', u redu, ali za mene 'Amerika ima presudnu ulogu' znači to isto jer te riječi impliciraju da nitko drugi nema odlučujuću ulogu. Radi se samo o uljudnijoj formulaciji s kojom se iskazuje isto.' No to je simptomatično za jako protivljenje da se preuzme ta odgovornost. Zato je partnerstvo s Europom nužno potrebno Americi. To je točno glede i upravo glede naših sadašnjih pokušaja da izgradimo stabilnije, pouzdanije odnose s Japanom a na dulji rok s Kinom, što će možda jednom biti temelj za transeuroazijski sigurnosni sustav u kojem bi trebao prošireni NATO biti povezan s ruskom nacionalnom državom i u kojem bi postojao prošireni sporazum o sigurnosti s Kinom, Japanom i Indijom. Jer ako gledamo dvadeset godina unaprijed, jasno je da ćemo u budućnosti trebati euroazijski sigurnosni sustav. No da bismo taj cilj postigli, trebamo Europu koja ima stabilne, kooperativne odnose s Rusijom i koja samu sebe politički definira. Upravo zbog naših zajedničkih filozofskih vrijednosti, te napore moraju zajednički poduzeti Europljani i Amerikanci." 140303 MET nov 97