20. VIII. LE MONDE O BOSANSKIM SRBIMA

FRANCUSKA LE MONDE 20. VIII. 1997. Srbi u poslijeratnom metežu Novinari Denis Hautin-Guiraut i Remy Ourdan pišu o stanju u srpkom dijelu Bosne i Hercegovine: "Mogućnost povlačenja NATO-ovih međunarodnih snaga iz Bosne i Hercegovine krajem srpnja 1998. godine izaziva sve više komešanja među Srbima. U Beogradu, glavnom gradu Savezne Republike Jugoslavije, isto kao i na Palama, središtu bosanskih Srba, napetosti su pojačane posljednjih tjedana, a međunarodna zajednica sve češće poziva na poštovanje Daytonskog sporazuma. Jer, njegovo poštovanje u skladu s rokovima predstavlja prioritet za SAD zato što Kongres sve više zagovara povlačenje do predviđenog nadnevka. A američki partneri ponavljaju da ne dolazi u obzir zadržavanje samo europskih vojnika na Balkanu. Iako su borbe stvarno zaustavljene, cijeli dijelovi mirovnog sporazuma i dalje se ne poštuju, osobito predavanje ratnih zločinaca međunarodnom sudu u Haagu, pravno i političko funkcioniranje nove države Bosne i Hercegovine i povratak prognanika (70 posto pučanstva) na svoja ognjišta. Sve se jasnije vidi da se teško može i zamišljati nekakav pravi napredak tako dugo dok glavni krivci za rat i dalje vrše svoj utjecaj. U Beogradu, najmanje je ugrožen položaj Slobodana Miloševića koji je nedavno osigurao da ga izaberu na mjesto predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, budući da zbog ustavnih odredaba nije mogao tražiti treći mandat na mjestu predsjednika Srbije. Prosvjedi održavani zimi 1996. godine posve su ušutjeli, a koalicija Zajedno se raspala. Miloševiću sada prijeti jedino crnogorska želja za autonomijom. S druge strane, kriza u Republici Srpskoj stalno se pogoršava. Unutarnji sukobi, koji su postojali već i za vrijeme rata, izbili su na svjetlo dana odmah po njegovu završetku. U to vrijeme glavni preokreti na čelu Republike Srpske bili su uzrokovani stalnim sukobom 'vrhovnog zapovjednika' Radovana Karadžića i vojnog zapovjednika Ratka Mladića. Obojica su se slagali oko najvažnijega - 'etničkog čišćenja' i nepopustljivosti prema Zapadu, ali je general Mladić stalno govorio o korumpiranosti režima s Pala. Upravo taj sukob, isto kao i njegov krvnički zanos u ratovanju, donijeli su Ratku Mladiću status žive legende Republike Srpske. Biljana Plavšić nije raspolagala nikakvim adutom i nije mogla predstavljati nadu za obnovu Republike Srpske nakon uklanjanja Ratka Mladića. Kao bliska suradnica Radovana Karadžića, ona nikada nije pričala o mafijaškom karakteru vlasti bosanskih Srba. Smatrala je da je 'etničko čišćenje' prirodna pojava, a Karadžić nikada nije ni sumnjao o odanost gospođe Plavšić, koju su promatrači smatrali isto tako psihički neuravnoteženom osobom kao i njega. Nije li i sam Slobodan Milošević javno izjavio da je 'Plavšićki mjesto u bolnici, a ne na nekakvom javnom položaju'... A pravi moćnik tog političkog stožera bio je pragmatični Momčilo Krajišnik. On je bio i taj koji je s Karadžićem ubirao divedende od krijumčarenja oružja, goriva, cigareta i hrane. Na Palama su Krajišnika zvali 'kum', Plavšićku 'luđakinja', a 'predsjednik' Karadžić mogao je pretendirati na oba nadimka. Sada se promijenio smjer iz kojega puše vjetar zbog posvemašnje izolacije u koju Republiku Srpsku vode Pale. (...) Biljana Plavšić zapravo se nije bitno promijenila. Stranka koju je upravo osnovala, SNS, temeljit će se na 'najvažnijim načelima' SDS-a Radovana Karadžića, a 95 posto njezinih članova bit će prebjezi iz SDS-a. Uostalom, najvažnije načelo jest 'stvaranje srpske države', drugim riječima, stvaranje etnički čiste države. Glavna je razlika najavljena ambicija: 'borba protiv kriminala i korupcije' te 'opskurantizma' i 'terora' koji je zbog Karadžića i njegova klana zavladao u Republici Srpskoj. Novost je prilično povoljna reakcija pučanstva. Prije je bilo nezamislivo da netko otvoreno kritizira Karadžića, a kamo li da to čini uz otvorenu potporu Zapada. A danas, i kad iz više izvora tvrde da Plavšićkine savjetnike i časnike financira američka doglasna služba, potpora Zapada nju više ne čini 'izdajnicom' domovine. Njezina borba za održavanje prijevremenih izbora dobiva sve veću potporu. Ono što još više iznenađuje jest to da NATO-ova uhidbena akcija ratnih zločinaca u Prijedoru, za koju na Palama, s pravom ili ne, kažu da ju je odobrila Biljana Plavšić, nije nimalo oštetila veliki kapital naklonosti koji ima 'željezna dama'. Iako pučanstvo ne želi da se Srbima sudi u inozemstvu, ipak mu je drago ako se uklanjaju ratni vođe koji su sada postali mafijaški šefovi. Nu, nitko ne može znati kakve će biti posljedice uhidbe Radovana Karadžića, koje se redovito spominju na Zapadu. Nestanak 'vrhovnog zapovjednika' mogao bi izazvati preokret na političkom krajoliku države i konačni razlaz dviju suprotnih nacionalističkih struja, onih s Pala i iz Banje Luke. Osim toga, u slučaju podrobnijeg proučavanja Karadžićeva slučaja u Haagu, sudbina gotovo svih sadašnjih srpskih dužnosnika postala bi nesigurna, toliko su svi oni zajedno marljivo organizirali i provodili 'etničko čišćenje'. A ta se nesigurnost isto tako tiče i Krajišnika i Plavšićke, 'jastrebova' s Pala i novih zagovornika mira iz Banje Luke. To bi predstavljalo opasnost i za Slobodana Miloševića, a on je neosporni vođa srpskih osvajanja. U slučaju prisilnog odvođenja u Haag, Radovan Karadžić i Ratko Mladić mogli bi zaprijetiti svjedočenjem o Miloševićevoj ulozi u ratu, a on je sve do sada vješto manevrirao nastojeći se pokazati u očima međunarodne zajednice kao jedini čovjek koji može urazumiti Pale i uvesti kakvu-takvu stabilnost na srpskoj strani. Ta je stabilnost danas razbijena na komadiće, a i Miloševićeva taktika ima svoja ograničenja. (...)" 210052 MET aug 97