US IHT 28. XII. ŠVICARSKA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 28. XII. 1998. Švicarska 'pomagačica' traži sredinu "Ruth Dreifuss ovo kaže gotovo prije no što njezini posjetitelji uspiju sjesti u svoje naslonjače: ona neće biti alibi, rekvizit odnosa s javnošću koji Švicarsku prikazuje kao zemlju pomirenu sa svojom prošlošću, kao ni flomaster koji će švicarsku povijest crtati oštrim, tamnim linijama karikature", piše John Vinocur. "No biti prva dama Švicarske i prva židovska predsjednica može biti teško. Za nju bi uspjeh, kaže, bila pomoć da se pronađe novi sklop, još uvijek neizvjestan srednji prostor, u kojemu bi se Švicarska mogla početi miriti sa svojim starim vizijama vrline, te novom i nedobrodošlom personom sudionika i ratnog profitera. Sabiralište ljutnje i jada koji još nisu našli razrješenje ide uz položaj koji će gđica Dreifuss 1. siječnja preuzeti na godinu dana. (...) Posao gđice Dreifuss uvelike je ceremonijalan. Ona svoju misiju određuje više kao 'pomagačku' nego kao položaj neprijepornog vođe na čelu saveznog vijeća, odnosno švicarske vlade. Njezin izbor na mjesto predsjednice, naglašava ona, nije dio širokog retuširanja švicarskog imidža. Jednostavno, na nju je bio red da, kao član vijeća zadužen za zdravstvo i socijalna pitanja od 1993., preuzme rotirajuće predsjedništvo zemljom. Svejedno, biti predsjednicom za gđicu Dreifuss nije zato ništa manje delikatno; za nju postizanje općeprihvaćene sredine o pitanju švicarske savjesti ne može biti lako. Kad razgovara s posjetiteljima u uredu koji odaje promišljenu nepretencioznost, čini se da njezine rečenice gotovo uvijek stižu u parovima. To je kao da njezino raščlanjivanje vlastite sumnje, izražavanje mnogih proturječnih razina njezine vizije Švicarske, ima dvije vrpce; stalnu negativnu plus pozitivnu vezu, te s jedne strane sloj odlučnosti i izravnosti, a s druge sloj modifikatora i rečeničnih dijelova. Tako, kad gđica Dreifuss ističe kako je Švicarska počela rješavati pitanje novca koji švicarske banke duguju preživjelim žrtvama holokausta, ona brzo dodaje: 'To je bila inicijativa, priznajem, koja je rođena pod vanjskim pritiskom.' Taj je obrazac izražen. S jedne strane: 'Ne želim da moje predsjedništvo ikome ulije osjećaj da se Švicarska više ne mora brinuti o svojoj prošlosti' odnosno elementima antisemitizma u njoj. Zatim, s druge strane, o antisemitizmu: 'Poričem da je on veći nego drugdje. To neću reći. No i to je previše. Čak i ako je on jednak kao i drugdje, i to je previše.' Da, kaže ona, sad postoje 'određene mrlje na švicarskom ugledu', no ne, 'ne mislim da se može govoriti o šteti' na međunarodnoj razini ili za švicarsku gospodarsku djelotvornost. Obrazac se doima gotovo instinktivnim te neobično odražava način na koji se Švicarska, smatra gđica Dreifuss, suočava sa svojim bojaznima o prošlosti: 'Uvijek su tu bila dva kretanja. Pokušavamo saznati malo više, a zatim zatvorimo podrum kako ne bi vidjeli što je tamo. Mislim da sad idemo mnogo dalje'. Možda će proljeće biti najnapetije razdoblje predsjedništva gđice Dreifuss. Tad će vladino tijelo međunarodnih povjesničara objaviti izvješće o švicarskoj ratnoj politici. Ona kaže da očekuje pokretanje nacionalne rasprave i - ovdje stiže lov na sredinu - obrazloženje židovskim organizacijama gdje su njihovi zahtjevi opravdani, a gdje su oni manje opravdani, unaprijed navješćuje predsjednica. Gđa Dreifuss, stara 58 godina i neudana, dijete je švicarsko- židovskih roditelja. Rodila se u St. Gallenu, a za vrijeme rata preselila je u Ženevu, kao što ona kaže, 'nekoliko kilometara dalje od smrtne kazne'. Svog se oca prisjeća kao švicarskog domoljuba, koji je iskusio 'trenutak radosti' kad je prvi put odjenuo švicarsku vojnu uniformu. Za vrijeme rata nije bilo masovnog, javnog švicarskog antisemitizma, vjeruje gđica Dreifuss, no svejedno je postojao stvaran antisemitizam u švicarskoj politici azila. 'Najgora je bila ravnodušnost, a, dovedeno do ekstrema, mišljenje da je nacizam normalna stvar koja nas se ne tiče.' Njezina se karijera razvila unutar socijalističke stranke i feminističkih aktivnosti dok je djelovala u sindikalnom pokretu. Zbog svoje reputacije smirenosti, poštenja i sposobnosti, uspjela je preskočiti mjesnu politiku i izravno ući u vladu prije pet godina. Gđica Dreifuss škrta je na riječima dok govori o vlastitoj povijesti, no kaže da je njezina obitelj za vrijeme rata 'živjela u strahu'. (...) Što se tiče antisemitizma u Švicarskoj, kaže: 'Doživjela sam ga, moglo bi se reći. Događa se. Nikad mi nije činio zapreku.' U zemlji u kojoj su žene dobile pravo glasa u svim kantonima 1990., gđica Dreifuss sebe vidi kao novo lice. 'Predstavljam drukčiju Švicarsku. Urbaniju. Ravnopravniju. Tolerantniju.' Ona zagovara švicarsko članstvo u UN-u i Europskoj uniji. Nijedno se neće dogoditi za njezina mandata, no vjeruje da bi se trebalo dogoditi u sljedećih pet godina. (...)"