US IHT 5. XII. HOLOKAUST

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 5. XII. 1998. Holokaust i novac ne idu zajedno "Potjera za milijardama u 'novcu iz krivice' pretvorila se iz nelijepe u sramotnu. Ono što je počelo kao pokušaj pronalaženja zaplijenjenih bankovnih računa pojedinačnih žrtava holokausta pretvorilo se u lov na blago za gladne odvjetnike i velike židovske organizacije", piše Charles Krauthammer. "Sve je počelo s 1,25 milijardi dolara koje su švicarske banke platile u rješavanju zahtjeva žrtava holokausta. To je podiglo branu, potičući odvjetnike i specijaliste za zajedničke akcije da traže odštete od banaka (nepodignut novac s računa), osiguravatelja (neisplaćene police osiguranja od smrtnog slučaja) i proizvođača (nenadoknađeni prisilni rad) širom Europe. Malo je preživjelih koji će imati koristi od tog prijenosa novca. Prekasno je za tu vrst povrata. Rat je završio prije 53 godine. Umjesto toga, odvjetnici i birokrati požnjet će moć i plaću koje donosi ubiranje u ime onih čija su imena zauvijek izgubljena. Oni riskiraju poticanje, da posudim frazu Abe Foxmana iz Protuklevetničke lige, 'industrije koja će počivati na sjećanju na žrtve.' Žrtvama čija je imovina ukradena trebalo bi dopustiti da traže povrat, čak i nakon toliko vremena. Židovske bi organizacije trebale pomoći osiguravanjem odvjetnika. A odvjetnici bi trebali pomoći radom pro bono, ili, najviše, za plaću. No uvjetovani honorari? Zajedničke tužbe? Lov na postarije Židove radi financijskih uspjeha? Odvjetnici širom Europe traže još bogatije nagodbe koje se mogu izvući od ustanova (a ima ih toliko!) s mrljom na prošlosti. Je li to ono na što se poštivanje holokausta svelo? Potresanje švicarskih banaka, austrijske industrije, njemačkih proizvođača automobila? (...) Uskoro će, bez sumnje, na popis biti dodani Ford i General Motors. Što su oni znali i što su učinili kad su njihove pogone preuzeli nacisti prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata? To je važno pitanje. No to je posao za znanstvenike, ne fiškale. Holokaust traži čuvanje sjećanja. On nije instrument za stvaranje novca. Mrtvi se poštuju spoznajom istine i sprječavanjem da ju svijet zaboravi, a ne ulaskom u ljute pregovore s korporacijskim vođama koji su naraštaj posve nevin za te zločine. Pljačka je, osim toga, bila najmanji zločin holokausta. A nije ni rijetkost. Sam holokaust, namjerno rasno ubojstvo 6 milijuna duša, jest osebujan zločin. Ratna pljačka nije. Ona je uobičajena. Na kraju najkrvavijeg stoljeća, svesti holokaust na pljačku upravo je sramotno. Izraelsko prihvaćanje njemačke odštete prije 45 godina bilo je problematično, no onda je barem čovjek mogao kao razlog navesti nuždu: Narod kojeg je njemačka pljačka bacila u oskudicu i očaj imao je pravo na njemačku odštetu. No danas? Jedina stvar koja će zasigurno proizaći iz te groteskne jagme za novcem jest ponovno oživljavanje Shylockovog stereotipa (Shylock je židovski lihvar, lik iz Shakespearove drame Mletački trgovac, op. prev). To je posebno vrijedno žaljenja, ne samo zato što zaista nema naroda sklonijeg filantropiji od Židova, već također i zato što je taj naraštaj Europljana rastao manje zatrovan antisemitizmom od ijednog drugog u europskoj povijesti. Jedna je stvar riskirati buđenje uspavanog antižidovskog osjećaja u obrani, recimo, vitalnih stvari poput Izraela, nasljednika civilizacije koju su nacisti uništili. No za ovo? Za krvav novac od holokausta? Bismo li trebali pronaći i objaviti istinu o pljačkama u vrijeme holokausta? Naravno. I istinu o prisilnom radu. I istinu o industrijalcima koji su podupirali nacistički stroj. I istinu o narodima Europe koji su šutjeli ili se ponašali još gore. No novac? Židovima bi trebalo biti ispod časti da ga prihvate."