US WASH. POST 8. XII. HOLOKAUST

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 8. XII. 1998. Novac jest važan "Prošloga ljeta jedan me švicarski televizijski novinar došao intervjuirati dok sam bio na odmoru. Tema je bila švicarska bankarska industrija i zahtjevi žrtava holokausta. Napisao sam neke članke o tome, ali nemam za to posebne stručnosti koja bi dovukla novinara na udaljenu plažu. No nije bilo važno što znam, rečeno mi je, nego moje podrijetlo. Ja sam trebao govoriti kao istaknuti američki Židov", piše Richard Cohen. "I tako sam, nakon nekog vremena, upitan o novcu: je li važan i zašto? Važan je, rekao sam, jer je novac često sredstvo odmjeravanja pravde. On je važan jer oštećeni zaslužuju odštetu. No ono što ne bih rekao (iako sam to snažno osjećao) jest da ne bih dopustio da novinski napisi o Židovima i novcu zaustave ono što sam smatrao pokušajem ostvarivanja pravde. Još uvijek to mislim. Drugi, očito, misle drukčije. Među njima se ističu kolumnist Charles Krauthammer i direktor Protuklevetničke lige Abraham Foxman. Oni su u istom danu prošli tjedan (Krauthammer u The Washington Postu i Foxman u Wall Street Journalu) objavili članke u kojima izražavaju svoj prezir za ono što je Krauthammer nazvao 'nelijepom' i 'sramotnom' potjerom za milijardama u 'novcu iz krivice'. Foxman je bio jednako ogorčen. Poznajem i poštujem obojicu pisaca, i odmah priznajem da ih shvaćam. (...) Da, ima nečeg nelijepog u slici gomile odvjetnika koji obilaze istočnu Europu u potrazi za malobrojnim preživjelim žrtvama holokausta u čije ime mogu (s gotovo apsolutnim opravdanjem) tužiti gotovo svakog na vidiku. (...) No takav je ovaj svijet - ne samo za Židove i žrtve holokausta. Kad industrija duhana daje odštete, to nije samo zato jer se boji političara koje je ionako kupila mnogo prije (govorim o novcu uloženom u izborne kampanje), već zato jer je gledala u oči odvjetnika i vidjela hladnoću i bezobzirnost koju je prepoznala kao dostojnu vlastite. Ti momci, kao i industrija duhana, imaju sram jedne zmije. Tko je, onda, prikladniji da govori o europskim osiguravajućim kompanijama i dužnosnicima banaka koji su, nasmiješeni i uvijek ljubazni, inzistirali na smrtovnicama za jadne ljude koji su izgorjeli u nacističkim krematorijima? Tko može uspješnije tražiti da kompanije čiji su direktori tridesetih i četrdesetih poslovali kako su zahtijevali nacisti da za to preuzmu odgovornost? Nitko ne govori da je sadašnja uprava tih kompanija antisemitska, no ja govorim da se oni nikad ne bi otvorili (pritom mislim na njihove dokumente, nisu važne lisnice) da ih ti užasni odvjetnici nisu opkolili. Što je još važnije, ima nešto izopačeno u tome da Židovima bude oduzet njihov novac ili imovina te da se oni zatim moraju brinuti da ih ne bi nazvali škrtima ili pohlepnima jer taj novac traže natrag. Ako, kao što je izgleda slučaj, zahtjevi židovskih organizacija doprinose rastu antisemitizma u Švicarskoj, tad bi Švicarci, a ne Židovi, trebali promisliti o svojim vrijednostima. Kako to da su Židovi škrti jer traže svoj novac natrag, a švicarske banke to nisu iako su ga sve donedavno držale? Krauthammer upozorava na 'ponovno oživljavanje Shylockova stereotipa', a Foxman, kojeg slične stvari zabrinjavaju, kaže nam da taj naglasak na prljavu zaradu naoružava one koji tvrde da su 'Židovi bili ubijani ... jer su imali novac' - a ne stoga što su bili Židovi te, većinom, uopće ne bogati. Da, tu postoji ta opasnost. No još je gore prešutno prihvatiti stereotip suzdržavanjem od onog što bi drugi odmah učinili. (...) U Europi je počinjen golem zločin, moralna nesreća koja je ostavila crnu rupu usred dvadesetog stoljeća. Novac je tu najmanje važan. No novac je dio toga. Žrtve holokausta već su jednom platile što su Židovi. Sad se, na jedan način, od njih ili njihovih nasljednika traži da opet plate porez na judaizam koji ih obvezuje da ne naprave ono što bi drugi učinili u istoj situaciji. No u izbjegavanju jednog stereotipa, oni prihvaćaju još gori - stereotip vječne žrtve."