US IHT 19./20. XII. BRITANIJA I US

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 19./20. XII. 1998. Britanska ropska odanost Americi "(...) Ovo nije komentar o ispravnosti, neispravnosti ili korisnosti napada na Irak. Povijest će o tome prosuditi. Iz očitoga nedostatka bilo kakve britanske politike (osim čvrstog držanja uz američke skute) na Bliskom istoku (i drugdje) prirodno proizlazi da Britanija bude vjeran sluga i pokaže da Sjedinjene Države nisu same u svojim akcijama. Amerikanci su često jednako kao i drugi nebritanci iznenađeni tom britanskom spremnošću na uvrštavanje, zajedno sa Sjedinjenim Državama, u UN-ove rezolucije ili bombaške kampanje. U međuvremenu, Britance jednako ljuti što drugi ne primjećuju da oni uopće imaju ulogu. Francuska se politika ne temelji na pukom protivljenju američkim gledištima. Zašto Britanija nema svoju politiku? Iz povijesnih razloga britanske veze i interesi na Bliskom istoku, odnosi s Izraelom i drugim različitim zemljama arapskoga svijeta, razlikuju se od američkih. Britanska uloga u stvaranju političke geografije područja nakon sloma Otomanskog Carstva - u Palestini, u postavljanju Hašimida na prijestolje u Jordanu i Iraku i u naftnoj industriji u području - trebali bi joj dati prepoznatljivu politiku. Takvo se gledište može kritizirati jer se temelji na prošlosti. No zašto se London okreće Washingtonu radije nego da pokuša pokrenuti vlastitu europsku budućnost i promicati zajedničku europsku politiku? EU možda krivi Sadama za bombašku kampanju. No to je daleko od ponovnog aktiviranja zajedničke vojne akcije iz 1991. Londonsko samostalno sudjelovanje samo još više smanjuje britanski utjecaj u Europi i političku vrijednost njezine vojne nazočnosti u Zaljevu. Da Britanija zauzvrat dobiva mnogo, možda bi to stajalište bilo razumljivo. Da, Amerika je diplomatski pomogla za Falklandskog rata. No Clintonova vlada, iz razumljivih političkih razloga, nije posebno pomogla o pitanju koje je za London najvažnije - pitanju Sjeverne Irske. Niti se ropstvo može objasniti osobnim odnosom premijera Blaira i njegovom potporom predsjedniku Billu Clintonu. Ta je odanost mnogo dublje ukorijenjena u britanskoj politici. Možda zbog zajedničkog jezika, nekih ustanova i gospodarske i političke filozofije, Britanci instinktivno vjeruju da su Sjedinjene Države obično u pravu. Instinkt da se prijatelj podupre, čak i kad čovjek nije siguran da je to vrijedno, možda je krasan. No tu je sumnja da postoji manje krasan aspekt britanske uloge. Nakon što su izgubili svoje carstvo, oni se nisu bili u stanju uskladiti s Europom. (...) Britanci opetovano, ni pod kojom vladom, ne sudjeluju u europskim integracijama. Umjesto toga, oni traže utjehu u iluzijama poput Commonwealtha i na svjetskoj pozornici pokušavaju ostati udružujući se s američkom globalnom prevlašću. Sjedinjenim je Državama to korisno i previše su pristojne da Londonu kažu kako on malo važnosti ima u svijetu. Nijemci, Francuzi, čak i Talijani i Španjolci mogu to reći. No oni to ne kažu na engleskom, pa Britanci ne čuju", piše Philip Bowring.