DNEVNI PREGLED BR. 240 - 10. PROSINCA 1998.

GLAS AMERIKE - VOA 9. XII. 1998. Ivan Zvonimir Čičak govorio u američkom Institutu za mir o poštivanju ljudskih prava u Hrvatskoj. S njim je razgovarao Bojan Klima. "Jučer je u američkom Institutu za mir gostovao Ivan Zvonimir Čičak, bivši predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora. Govorio je o situaciji u Hrvatskoj, pogotovo o poštivanju ljudskih prava i slobodi medija. Uz vlasti, kritizirao je i hrvatske medije, a i programe Glasa Amerike na hrvatskom jeziku. Ivan Zvonimir Čičak govorio je o nizu tema vezanih uz poštivanje ljudskih prava: slobodi medija, niskoj kulturi javnog dijaloga u Hrvatskoj, nacionalnoj mržnji koju je tijekom rata promicala televizija, ratnim zločinima i njihovom nekažnjavanju, deložacijama te pomirenju između Hrvata i Srba. Govorio je o radu Hrvatskog helsinškog odbora, a ponajviše o svojoj ulozi u toj organizaciji. Za goste panela - većinom američke novinare koji obično ne prate pisanje tjednika Nacional ili Globus - nastup gospodina Čička bio je informativan. Voditeljica panela gosta je najavila kao 'hrvatskog Cicera'. No, on je veći dio svog govorničkog umijeća istrošio na digresije koje na okupljene - po priznanju potonjih - možda i nisu ostavile baš najbolji dojam, te nisu bile odveć razumljive. Evo jednog primjera. Na pitanje je li u Hrvatskoj opasno baviti se njegovim poslom, Ivan Zvonimir Čičak je odgovorio: = Apsolutno morate biti hrabar. Može vam se dogoditi da na vas netko baci bombu - ne seks bombu, kao što se dogodilo predsjedniku Clintonu - već pravu bombu. Prije dvije godine, na moju je kuću bačena bomba. No, to je takav posao. Zapravo, napadi nam samo pomažu. Rekao sam jednom prijatelju iz policije: pozivam na ručak izvršitelja bombaškog napada na moju kuću. Jer, nakon napada naš je budžet znatno porastao. Ivan Zvonimir Čičak je - nakon kraćeg nećkanja - ipak dao kratku izjavu za Glas Amerike. Prije no što je odgovorio na pitanje o svojem posjetu Americi, gospodin Čičak je Glasu Amerike uputio kritiku, i to zbog toga što mu se "ne sviđa" izvještavanje jednog našeg zagrebačkog dopisnika. Ono je - po mišljenju gospodina Čička - 'ljudski nepošteno'. = Čak sam mislio napisati pismo vašem direktoru u vezi s načinom na koji se izvještava. Jer to što se radi nije profesionalizam. Mislio sam uopće vam ne dati izjavu, ali ću je ipak dati jer već ste tu došli a i poštujem vašu profesiju, radim sličan posao. Pisanje vašeg zagrebačkog dopisnika je nekorektno i neprofesionalno. Ja sam dakako spreman to argumentirati, imam sve tekstove, jer vi to šaljete i na Internet. Ja vam to mogu pokazati, nema tu diskusije, rekao je Ivan Zvonimir Čičak. On nije želio obrazložiti svoje mišljenje o Glasu Amerike, rekavši da mu se "vrlo žuri". Nakon toga, upitan o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, a pogotovo stupnju slobode medija, gospodin Čičak je odgovorio: = Sinoć me je u avionu šokirao jedan detalj. U avionu Air Francea smo svi dobili one njihove žurnale s oko 120 stranica. Ovaj broj je cijeli posvećen ideji ljudskih prava. Od prve do zadnje stranice! U tisuće primjeraka, i zaista stvarno profesionalno napravljeno. Na engleskom i na francuskom jeziku, da čovjek ima što čitati u avionu. Kod nas, recimo, toga nema. Kod nas je ideja o ljudskim pravima još uvijek vrlo strana. Ona je kao nasilje izvana. Mi ljudska prava prihvaćamo zato jer od nas to traži svijet. Nemojmo to raditi zbog svijeta, već zato što je to za nas dobro, da nam država bude kvalitetnija, rekao je Ivan Zvonimir Čičak, bivši predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora. Gospodin Čičak je jučer govorio u američkom Institutu za mir, a sutra govori u Ujedinjenim narodima, na proslavi pedesete godišnjice proglašenja Opće deklaracije o ljudskim pravima. *** Dolazi li do promjena u Ustavnom sudu Hrvatske? Što se krije iza prijedloga zakona po kojima bi suci Ustavnog suda s navršenih 70 godina života morali u mirovinu? Prilog o tome pripremio je Željko Matić. "U Hrvatskom saboru je već formirana radna skupina za izradu prijedloga novog zakona o Ustavnom sudu po kojem nitko stariji od 70 godina ne bi mogao biti sudac Ustavnog suda. Taman toliko godina ima Jadranko Crnić, sadašnji predsjednik Ustavnog suda koji se jako zamjerio vladajućoj stranci odlukom prema kojoj je Vlada dužna vratiti umirovljenicima zakinute mirovine. Bivši predsjednik Vrhovnog suda Krunislav Olujić smatra donošenje takvog zakona - apsurdnim. = Mislim da je to rješenje apsurdno iz najmanje dva razloga. Ukoliko bi se išlo na izmjenu Ustavnog zakona, čini mi se da je nemoguće mijenjati Ustavni zakon, a da se pritom ne mijenja i sam Ustav Republike Hrvatske, koji je propisao mandat sucima Ustavnog suda na osam godina. Ako suci Ustavnog suda Republike Hrvatske imaju mandat i podliježu, uvjetno rečeno, reizboru od Zastupničkog doma Hrvatskog sabora po prijedlogu kandidata od Županijskog doma i Sabora, onda je apsurdno tim istim osobama, s obzirom na činjenicu da bi se mogle naći u životnoj dobi višoj od 70 godina, propisivati dodatno ograničenje vezano uz njihov odlazak u mirovinu s navršenih 70 godina. No, Olujić ne gubi iz vida da je sljedeća godina izborna. = Ako bi te glasine bile točne, onda one prije svega imaju jednu drugu dodatnu podlogu koja leži u činjenici da bi se eventualno državni i stranački vrh HDZ-a opredijelio na prijevremene izbore koji bi najvjerojatnije bili u proljeće iduće godine, a s obzirom na činjenicu da Ustavni sud prema slovu Hrvatskog ustava ima među inim i zadaću čuvara izborne ustavnosti, odnosno zakonitosti, onda bi to bili dodatni razlozi zbog kojih bi se dio sudaca ili njegov veći dio Ustavnog suda iz sadašnjeg sastava na jedan, da tako kažemo, tihi način uklonio. Upitan na Radiju 101 da li je donošenje ovog zakona slučajno ili ipak rezultat nezadovoljstva radom Ustavnog suda od strane vladajuće stranke, predsjednik Ustavnog suda Jadranko Crnić je odgovorio: = Ne znam je li to slučajna koincidencija da je to iskrslo svom snagom sada nakon ovih nekih odluka Ustavnog suda, dakle možda je slučajna koincidencija i dakle svaka insinuacija u tom pravcu da je to neki akt uperen smišljeno, ali smišljeno u pravcu ograničavanja mogućnosti rada suda ili možda potrebe da dio sudaca, jer trojica smo već sada u dobi od 70 godina i mi bi onda trebali otići. No, što se mene tiče da li idem danas ili 7. XII. iduće godine kad mi mandat završava, meni je potpuno svejedno." *** 'Beograd postupa upravo obrnuto od onoga što se od njega očekuje'. Najavu jugoslavenske vojne istrage u slučaju Ovčara komentira Gabrielle Kirk McDonald, predsjednica haaškog suda. Prilog Bojana Klime. "Vojni sud u Beogradu odlučio je provesti vlastitu istragu o slučaju trojice časnika - Mili Mrkšiću, Miroslavu Radiću i Veselinu Šljivančaninu - koje je haaški sud optužio za masakr hrvatskih civila nakon zauzimanja Vukovara. Sud je od ove trojice zatražio da 17. prosinca dođu na saslušanje. Međutim, u pozivu je istaknuto da se spomenuta trojica pozivaju kao svjedoci, a ne kao osumnjičenici. Ovu vijest je jučer u Washingtonu prokomentirala sutkinja Gabrielle Kirk McDonald, predsjednica haaškog suda. Sutkinja McDonald govorila je na međunarodnom znanstvenom skupu o sprječavanju genocida, koji je organizirao američki Memorijalni muzej Holokausta. Ona je u svom govoru oštro kritizirala Jugoslaviju koja je jedina zemlja u regiji koja uopće ne surađuje sa sudom za ratne zločine. = Nedavno izglasovana rezolucija 1207. Vijeća sigurnosti ponovno poziva na izručenje te trojice optuženih. Rezolucija također poziva predsjednika suda da izvijesti o koracima koji su nakon toga poduzeti, rekla je Gabrielle Kirk McDonald i nastavila: Izvijestila sam Vijeće sigurnosti da su jugoslavenske vlasti, umjesto da izruče optužene, pokrenule vlastiti postupak. Ne samo to - Beograd je obavijestio ured tužiteljice Arbour da može na saslušanje poslati vlastitog promatrača. A uz to, traže i dokumentaciju o cijelom slučaju koju posjeduje sud. Zamislite ironiju, beogradski vojni sud će istražiti postupke jugoslavenskih časnika, koji se pozivaju ne kao optuženi već kao svjedoci! Beogradske vlasti postupaju upravo suprotno od onoga što bi trebale učiniti. Jer, sud koji ima prvenstvo za pokretanje postupka je međunarodni sud, a ne vojni sud u Beogradu. Sutkinja McDonald očekuje od Vijeća sigurnosti da poduzme oštrije mjere protiv Beograda, no kaže da nije baš preveliki optimist. Problemi suda, rekla je gospođa McDonald, su brojni, i njihovo podrijetlo nije samo u nesuradnji Beograda. Tu je nesloga u Vijeću sigurnosti glede stajališta prema ratnim zločinima te znatni financijski problemi zbog kojih je rad suda spor. No, dugoročno gledano, Gabrielle Kirk McDonald kaže da je optimist: = Bilo da se radilo o Augustu Pinochetu ili Dušku Tadiću, očito je da međunarodno kazneno sudstvo predstavlja budućnost. Naša će djeca gledati na 20. stoljeće kao na stoljeće anakronizma, doba kada su ratni zločini prolazili nekažnjeno. To će se u budućnosti teže događati. Upravo je zbog toga djelatnost haaškog suda značajna, rekla je u svom govoru u Memorijalnom muzeju holokausta Gabrielle Kirk McDonald, predsjednica međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. (VOA) NJEMAČKI RADIO - RDW 9.XII. 1998. "Bez obzira na suprotne predodžbe njemačkoga ministra vanjskih poslova Joschke Fischera, NATO ostaje pri svojoj atomskoj strategiji, uključujući i prijetnju preventivnim udarom. To je rezultat prvog dana jesenskog vijećanja NATO-a. 'Koelner Stadt- Anzeiger' to ipak ne smatra porazom njemačkog ministra vanjskih poslova: 'Fischer je brzo naučio. Izraziti zanimljivu novu misao, možda još neuobičajeno i otvoreno formuliranu, ne pripada u po sebi razumljive privilegije jednog ministra vanjskih poslova, koji mora uzeti u obzir međunarodne osjetljivosti. Oštre reakcije iz Francuske i Sjedinjenih Država očito su bile pouka ministarskom novaku. Posljedica njegova političkog zalijetanja i diplomatskog povlačenja nakon toga, a da se ne odustane od biti stvari, zacijelo su pozitivne: prijepor je izglađen, a tema nuklearne strategije sad je na dnevnom redu NATO-a, gdje će i ostati'. 'Frankfurter Rundschau' naglašava: 'Tko želi može se sad rugati sa zelenim strategijskim stručnjakom i njegovom postavkom da je već rasprava važna. Ništa ne bi bilo neprikladnije. Promijenjeno stanje koje je uočio Fischer, kao i koalicijski partner SPD, te brojni političari i stručnjaci za sigurnosnu politiku atomskih sila, nije samo umišljeno. Što valja misliti o vojnoj opciji obrane koja je smišljena zbog u međuvremenu nestale opcije napada, naime velike ofenzive Varšavskog pakta nadmoćnog u tenkovima, to je razumno pitanje'. M?nchenski dnevnik 'Sueddeutsche Zeitung' piše: 'Fischer ne popušta, iako bi morao znati da tri atomske sile neće dopustiti da im Nijemci propisuju njihovu strategiju. Što, dakle, tjera ministra koji je prije toga kod prijatelja ostavio najbolji dojam svojim zaklinjanjem u kontinuitet. Odgovor je jednostavan: borba protiv preventivnog atomskog udara pripada u stare ideološke dragocjenosti zelenih'. 'Schwaebische Zeitung' iz Leutkircha ukazuje na nužnost prijetnje atomskim oružjem od Balkana do srednjeg istoka: 'Bilo bi ne samo naivno, nego kriminalno lakomisleno, prepustiti polje Sadamima Huseinima ovoga svijeta. Preventivni udar izričito isključiti, kako to zahtijeva Fischer, imalo bi samo jednu posljedicu: oslabilo bi strah (od atomskog udara) i time povećalo rizičnost'. Rasprava u njemačkoj javnosti što ju je pokrenuo književnik Martin Walser izjavom da se holokaust ne smije instrumentalizirati i da Auschwitz nije prikladan za moralnu pouku, i dalje traje, iako su predsjednik Središnjeg vijeća Židova Bubis i socijaldemokratski političar von Dohnany javnim pomirenjem nastojali pridonijeti smirivanju situacije. 'Ostsee-Zeitung' iz Rostocka u vezi s time piše: 'Walser se branio protiv 'trajne prezentacije naše sramote'. Bubis ga je zato nazvao 'duhovnim podmetačem požara'. Bilo je krajnje vrijeme da kontrahenti počnu uklanjati nesporazume. U utorak su se čule manje emocionalne, a više realistične riječi između Bubisa i Klausa von Dohnanyija. To je važno, zato što pitanje kako se ophoditi s nacionalsocijalističkom prošlošću ostaje elementarna tema'". (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 9. XII. 1998. Pregled tiska "Naslovnim stranicama današnjih izdanja britanskih listova dominira vijest o ubojstvu trojice Britanaca i jednoga Novozelanđanina koji su pronađeni mrtvi u Čečeniji. 'Osuđeni glupim hvalisanjem' stoji u naslovu tabloida 'The Mirror', koji se poziva na izvješća u kojima se povezuje njihova smrt s neuspjelim pokušajem čečenskih vlasti da ih oslobode iz ruku otmičara. List tvrdi da se šef čečenskih snaga sigurnosti otvoreno hvalio kako zna gdje se nalaze taoci i ta je neoprezna izjava, tvrdi 'The Mirror', bila njihova smrtna presuda. List 'The Daily Telegraph' piše kako je smrt talaca jeziva stvar ali dodaje kako njihova sudbina ne bi trebala ni za koga biti iznenađenje. U svojemu uvodniku list Čečeniju naziva leglom nasilja te dodaje da je tome svoj doprinos dala i Moskva s carističkim genocidom u 19. stoljeću, velikim deportacijama stanovništva za Staljinove vladavine i brutalnim nekompetentnim pokušajem gušenja pobune u 90-im godinama. Čečeni su, pak, tvrdi list, nezakonito proglasili neovisnost 1991. godine. Posegnuli su za prijetnjom terorističkim akcijama i otmicama te su vrlo brzo pali u potpunu anarhiju. List 'The Times', pak, pokušava odgovoriti tko bi mogao biti odgovoran za smrt rečene četvorice te zaključuje kako sumnja pada na ekstremističke islamske skupine koje se bore za vlast u toj republici. Drugi tabloid, 'The Sun' i dalje je zaokupljen vlastitim odnosom s njemačkim kancelarom Gerhardom Schroederom i njegovim ministrom za financije Oscarom Lafontaineom. Prošloga je mjeseca, naime, ustvrdio za gospodina Lafontainea da je najveća prijetnja za Britaniju, nakon što je njemački ministar govorio o europskoj poreznoj politici. Na jednom skupu gospodin Lafontaine je odgovorio, pozivajući novinare lista da dođu u njegovu saveznu državu. Ali list kaže da oni tamo neće ići jer je gospodin Lafontaine odbio razgovarati s novinarima lista na rečenome skupu. 'The Sun', također, dodaje kako je njemački kancelar Gerhard Schroeder uvrijedio čitateljstvo toga lista nazvavši list svinjskim izmetom. 'The Times' u svojoj rubrici 'Vijesti iz svijeta' donosi i tekst Toma Walkera s Kosova. 'Gerilska paljba odjekivala je jučer snijegom pokrivenim krajobrazima sjevernoga Kosova kao još jedan podsjetnik Beogradu da pod budnim okom NATO-a i međunarodnih promatrača srpski stisak nužno popušta', stoji u tekstu Toma Walkera. U ponedjeljak je Tomislav Nikolić, zamjenik premijera, prigovorio da promatrači iz OESS-a ne prate pokrete pripadnika OVK- a. 'Ako se albanskim teroristima bude dopustilo da ubijaju i otimaju ljude, onda ćmo morati poduzeti istu akciju kao i prošlog ljeta, ali ovaj put ići ćemo do kraja bez obzira na to što drugi misle', navodi list riječi Tomislava Nikolića. Novinar lista, međutim, dodaje da je njegov izljev gnjeva odmah naišao na odlučan odgovor Javiera Solane, glavnog tajnika NATO-a, koji je podsjetio gospodina Nikolića da je Srbija još suočena s mogućnošću zračnih udara bude li poduzimala takvu operaciju". (BBC) INOZEMNI TISAK NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 9. XII. 1998. NATO traži novu strategiju "Uz pitanje globalnih intervencija NATO-a i bez mandata UN-a, buduće značenje atomskog oružja u NATO-ovoj strategiji glavna je tema internih rasprava vladajuće crveno-zelene koalicije o novom konceptu. Nakon jučerašnjeg zasjedanja ministara vanjskih poslova u Bruxellesu, nije vjerojatno da će zapadni savez do sastanka na vrhu, koji će prigodom njegova 50. rođendana biti održan u travnju sljedeće godine u Washingtonu, postići suglasnost o jasnim stajalištima. Na spomenutom sastanku na vrhu bit će vjerojatno tek objavljen formalni kompromis, koji - suprotno zahtjevima, istaknutim u sporazumu o crveno-zelenoj koaliciji - ni u kom slučaju neće ograničiti dosad postojeće opcije u sferi atomskog naoružanja - poput doktrine inicijalnog udara - odgađajući mogućnost proširenja tih opcija za rasprave nakon sastanka na vrhu. Uz njemačkog ministra vanjskih poslova Joschku Fischera, opciju inicijalne upotrebe atomskog naoružanja, razvijenu isključivo radi zastrašivanja Sovjetskog Saveza koji ne postoji već sedam godina, žele iz buduće strategije NATO-a izbaciti i vlade Kanade, Norveške, Danske i ostalih NATO-partnera. Atomske sile SAD, Velika Britanija i Francuska odbijaju taj zahtjev. Obrazloženje: time bi NATO izgubio svaku vjerodostojnost svog mehanizma zastrašivanja potencijalnih budućih protivnika. Argument o novoj opasnosti u obliku eventualnog ponovnog vojnog jačanja Rusije, 'koju nije moguće isključiti', ima sada tek sporednu ulogu u toj argumentaciji. Glavni motiv - posebno za Sjedinjene Države - jest težnja da prijetnja atomskim naoružanjem ubuduće odvrati takozvane 'države-negativce' poput Iraka ili Irana, odnosno ne pobliže lokalizirane 'terorističke mreže', od nabave, razvoja i upotrebe biološkog ili kemijskog oružja i dalekometnih raketa. Za razliku od koncepta odbacivanja inicijalne upotrebe atomskog naoružanja, koncept 'vojne protuproliferacije' podrazumijevao je osjetno širenje dosadašnje NATO-ove doktrine o atomskom naoružanju. Uoči jučerašnjeg NATO-ova zasjedanja, bivši američki general Lee Butler objasnio je u pismu Fischeru da i među američkim časnicima postoje ozbiljne dvojbe glede širenja i zadržavanja doktrine inicijalne upotrebe atomskog naoružanja. Doduše, u nedavnim razgovorima u Washingtonu, Fischer i ministar obrane Rudolf Scharping nisu se očitovali protiv planova SAD. Cilj Sjedinjenih Država nije odbijen ni u internom dokumentu njemačke vlade, formuliranom nakon sukoba Fischera i Scharpinga oko odustajanja od opcije inicijalne upotrebe atomskog naoružanja. No, kod Francuske i niza drugih članica NATO-a Washington zasad nailazi na tako odlučno odbijanje da ne treba očekivati uključivanje američkih ideja u budući dokument o strategiji NATO-a do sastanka na vrhu u travnju sljedeće godine. Posebno ne ako ruska Duma uskoro ipak ratificira START II - sporazum sa SAD, na što upućuju najnoviji nagovještaji. U tom će slučaju vjerojatno u Sjedinjenim Državama započeti nova rasprava o povlačenju preostalih 150 do 185 substrateških atomskih bojevih glava iz zapadne Europe. Samo to oružje moglo bi biti operativni materijal za politiku 'vojne protuproliferacije'", napominje Andreas Zumach. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 9. XII. 1998. Scharping: "Neuspjeh poput onog na Balkanu ne smije se ponoviti" "Njemački ministar obrane zagovara zajedničko europsko djelovanje i pripisuje atomskom oružju NATO-a čisto političku funkciju. Nekad angažiran u mirovnom pokretu, danas ministar obrane. Godine 1981. Rudolf Scharping prosvjedovao je protiv udvostručavanja odluka preko NATO-a, a danas brani pravo NATO-a na inicijalnu upotrebu atomske bombe, sukobljavajući se oko tog pitanja sa svojim kolegom na čelu ministarstva vanjskih poslova Joschkom Fischerom. Za jesenske sastanke NATO-ovih ministara vanjskih poslova i ministara obrane njih su dvojica pronašli kompromisno rješenje, koje teškom mukom prikriva suprotnosti. Sukob oko nuklearne strategije Atlantskog saveza mora biti riješen do washingtonskog sastanka na vrhu NATO-a, koji će biti održan u proljeće sljedeće godine. Tada će NATO donijeti novi strateški koncept. Tijekom sljedeće četiri godine Scharpingova najteža zadaća bit će priprema Bundeswehra za temeljitu strukturnu reformu. (...) - Godine 1981. prosvjedovali ste u Hofgartenu u Bonnu protiv američkih atomskih raketa na njemačkom tlu. Danas ste ministar obrane. Kako se to slaže jedno s drugim? = Tada je zapadna Europa bila suočena s golemom količinom oružja. Vojni su blokovi u međuvremenu nestali. Postignuti su važni uspjesi u procesu razoružanja. Međunarodna sigurnost suočava se danas sa sasvim novim prijetnjama: glad izaziva rat, fanatizam teror, masovne progone ili čak genocid. Nažalost, ima beskrupuloznih diktatora, koji raspolažu oružjem za masovno uništenje. Pogledajte Irak, Iran, Koreju, Balkan ili Bliski istok. - To što kažete ne čini Vaš preobražaj logičnijim: nekada ste bili demonstrant protiv američkih atomskih raketa, a danas ste zagovornik doktrine o inicijalnoj upotrebi atomskog oružja. = Prvo, svi događaji iz proteklih godina čine preventivno djelovanje protiv kriza i njihovih uzroka posebno nužnim. Pitanje nuklearnog zastrašivanja ne bavi se izričito inicijalnom upotrebom tog oružja te ja, dakle, ne zagovaram tako nešto. U odnosu prema Rusiji zapadni je savez potkrijepio trostruko nuklearno 'ne'. Smanjio je svoj potencijal atomskog oružja za više od 80 posto. Zapad nema ni biološkog ni kemijskog oružja. U okviru saveza atomsko oružje imaju samo Sjedinjene Države, Velika Britanija i Francuska. Zalažem se da to oružje u novom konceptu NATO-a ima čisto političku funkciju i smatram da je njegova upotreba veoma malo vjerojatna. - Zašto onda ne otići korak dalje i nakon demontiranja bojevih glava ne zatražiti i razoružanje u glavama? = Više se ne izrađuju vojni planovi ciljeva za NATO-ovo atomsko oružje. Rusija bi trebala brzo ratificirati sporazum o razoružanju START II, poboljšati svoju unutarnjopolitičku stabilnost i ne bi trebala stacionirati novo atomsko oružje. Naša vlada zalagat će se za dodatno smanjenje konvencionalnog oružja i za brzi početak razgovora o sljedećem sporazumu o razoružanju START III. To je bolje od apelativne politike. - Time s boka udarate na ministra vanjskih poslova Fischera. = To uopće nije istina. Potpuno se slažem s Joschkom Fischerom o ciljevima. Svi u vladi znaju sljedeće: NATO-u zahvaljujemo desetljeća slobode, mira i sigurnosti. Nadalje, sva pitanja bit će u savezu riješena konsenzusom. Nitko ne želi izdvojeni nastup Njemačke. (...) - Vi zapravo također već imate u glavi viziju sasvim drugačijeg Bundeswehra: 'Trebamo oružane snage, koje će biti fleksibilnije, visoko mobilne, sposobne podnositi opterećenje i veoma pokretne. Oružane snage koje raspolažu najsuvremenijom komunikacijskom i transportnom tehnologijom', kazali ste u Washingtonu. = Zato samo izdao nalog o snimanju sadašnjeg stanja - u našem savezu i među Europljanima. Predsjednik Chirac i premijer Blair potaknuli su nužnu raspravu. Slažem se s njihovim ciljem: Europa mora moći nastupati jedinstveno i zajedno djelovati. Neuspjeh poput onog prije nekoliko godina na Balkanu ne smije se ponoviti. Povjerenstvo za budućnost Bundeswehra pokazat će jesmo li već osposobljeni za ispunjavanje svih zadaća u NATO-u.(...) - Inozemne akcije Bundeswehra u međuvremenu su prihvaćene u društvu. Zašto će Bundeswehr ubuduće izlaziti 'izvan područja pod mjerodavnošću NATO-a' i kamo će odlaziti? = Nećemo izlaziti izvan područja pod mjerodavnošću NATO-a već ćemo se angažirati za sigurnost u Europi i za nju. SPD nikada nije shvaćala sigurnost kao puku zaštitu od agresora. Riječ je o tome da su zapadne demokracije odgovorne za demokratski razvoj ovog globalnog sela. To je najbolje jamstvo mira. Demokracije obično ne ratuju međusobno. - Zašto ne želite priznati da Njemačka slijedi vanjskopolitičke interese vojnim prioritetima - dakle, uspostava mira na Balkanu ocijenjena je važnijom od izbjegavanja sukoba u Čečeniji ili prekida umiranja u Sudanu? = Njemačka je - što se tiče demokracije i ljudskih prava - globalni ideal. Stoga smo kao Bundeswehr humanitarno pomogli u Sudanu. No, naše političke i sasvim sigurno naše vojne mogućnosti nemaju globalan doseg - pa ni u okviru NATO-a. Tome i ne težimo. Fischerova sporedna bojišta "Politika je - posegnimo za otrcanim klišejom - umjetnost mogućeg. Zašto onda ministar vanjskih poslova Fischer - primjerice, ponovno na zasjedanju NATO-a - vodi politiku, koja vodi prema njegovu frontalnom sudaru s tri glavna partnera Njemačke - Amerikom, Engleskom i Francuskom? Riječ je zapravo o ezoteričnom pitanju inicijalne upotrebe atomskog oružja, koje nije nikoga uzrujavalo od sredine osamdesetih godina jer je sukob s Moskvom postao gotovo nezamisliv. Sada Fischer pak želi da NATO sasvim formalno odustane od inicijalne upotrebe atomskog oružja. Taj je njegov zahtjev posvuda - u Washingtonu, Londonu i Parizu - naišao na hladno odbijanje. Nije pretjerano oduševljen ni sam njemački ministar obrane. No, Fischer ne popušta, iako bi morao znati da tri atomske sile neće dopustiti Nijemcima da im diktiraju strategiju. Posebno ne u svijetu u kojem i neizrečena prijetnja inicijalnom upotrebom atomskog oružja urazumljuje spletkare tipa Sadama Huseina. Što, dakle, pokreće ministra, koji je prethodno ostavio odličan dojam svojim zakletvama o kontinuitetu? Odgovor je jednostavan: borba protiv inicijalne upotrebe atomskog oružja stari je ideološki biser Zelenih. No, u realnoj diplomaciji ne postoje jednostavni odgovori. Treba znati uložiti oskudan politički kapital kao i hoće li to ulaganje uzdrmati ili očarati partnere. Prilagodba NATO-ove strategije sljedećem stoljeću opsežan je posao. Fischer ne bi trebao trošiti snagu na sporednim bojištima gdje u najboljem slučaju može požnjeti tek pljesak vlastite stranke", upozorava Josef Joffe. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 9. XII. 1998. Ambivalentna europska politika njemačkog SPD-a "Njemački socijaldemokrati prihvatili su u utorak u Saarbrueckenu smjernice za izbore Europske skupštine, koji će biti održani u lipnju 1999. Stranka je naglasila da proširenje EU na istok drži mogućim tek nakon duljih, vremenski neodređenih prijelaznih rokova. Prepostavka proširenja je reforma institucija i financijskih odosa u Europskoj uniji, istaknuli su u SPD-u. Tipična je za stajalište prema pitanju proširenja EU na istok bila napomena čelnog kandidata SPD-a za europske izbore Klausa Haenscha da je proširenje na Istok preveliko a spremnost Zapada nedovoljna. U takvoj situaciji pomaže samo realizam, ocijenio je Haensch. Doduše, prihvaćene smjernice toliko su neobvezujuće da izazivaju kritiku i u samoj stranci te će u proljeće biti potrebno donijeti prošireni program. Od europske politike prethodne vlade SPD se pokušava razlikovati posebno nastojanjem da u središte svoje politike gurne pakt o socijalnim pitanjima i zapošljavanju, koji je, doduše, zasad sadržajno još maglovit. Poziv na europske izbore također spominje taj cilj; osim toga, u utorak je u Bonnu objavljeno zajedničko pismo njemačkoga kancelara Schroedera i francuskog predsjednika Chiraca sadašnjem predsjedatelju Vijeća EU, austrijskom kancelaru Klimi, u kojem dvojica državnika predlažu da na sastanku na vrhu EU, sazvanom za kraj ovoga tjedna u Beču, bude izdan konkretan mandat za sklapanje saveza za zapošljavanje. Schroeder i Chirac potvrdili su svoj cilj promicanja rada na Agendi 2000 i njihova dovršenja na izvanrednom sastanku na vrhu EU u ožujku sljedeće godine. Sve članice trebale bi pokazati spremnost na kompromis, drže Schroeder i Chirac, zatraživši pravedniju raspodjelu financijskih tereta u EU. Predsjedatelj njemačkog SPD-a Lafontaine potvrdio je u Saarbrueckenu svoj zahtjev za usklađivanjem poreznih stopa u Europi, koji je upravo u Velikoj Britaniji izazvao kritike. Na sigurnom domaćem tlu bivši premijer savezne njemačke zemlje Saarland ponovio je i zahtjev za smanjenjem njemačkih neto-uplata EU. Ostale članice ne mogu očekivati solidarnost od Nijemaca pri uplatama Bruxellesu sve dok je Njemačka okružena poreznim oazama, koje upravo pozivaju na utaju poreza, istaknuo je ministar Lafontaine. Doduše, ministar financija prvi je put napravio otklon od službenog stajališta Bonna da proračun EU treba zamrznuti, izjavivši da proračun EU ne smije jače rasti od državnih proračuna. Time je Lafontaine navijestio kompromisne ideje u sukobu oko financiranja EU. Njemački kancelar Schroeder naglasio je u Saarbrueckenu zahtjev za smanjenjem doprinosa Njemačke, posegnuvši za istodobno ležernom i jasnom formulacijom da više od polovice doprinosa u EU, 'prepečenih' u Europi, potječe iz Bonna. Njemačka zahtijeva samo nešto više pravednosti, kazao je Schroeder. Stranački Sabor u Saarbrueckenu još je jednom jasno očitovao sadašnje nedostatke u socijaldemokratskoj europskoj politici. Njemačkoj vladi nedostaju jasni prioriteti upravo u pogledu skorašnjeg širenja EU na istok. Zahtjev za smanjenjem neto-uplata razumljiv je, doduše, kao i napomena da su unutarnje reforme EU pretpostavka za prijam novih članica. No, stereotipno ponavljanje tih rečenica samo budi dojam da Bonn želi na dulji rok odgoditi proširenje. Poljski predsjednik Kwasniewski upozorio je u ponedjeljak navečer u Berlinu da proces proširenja EU na istok ne treba povezivati samo s negativnim stereotipima. Neprekidno upozoravanje na potrebno kanaliziranje migracija odnosno na nepoštenu konkurenciju radnih mjesta s niskim plaćama s druge strane Odre i Nise postiže pak upravo takav učinak. Na taj način pozitivan smisao proširenja EU na istok, koje u osnovi zagovara i SPD, lako pada u zaborav. Kohlova spremnost na velikodušne geste u interesu nadređenog europsko-političkog cilja nije prisutna kod njegova nasljednika, koji nedostatak dalekosežnih ideja i odlučnosti prikriva formulom da je danas potreban razborit realizam. Upravo uoči predstojećega njemačkog predsjedanja EU potrebno je vodstvo, predvidivost i taktičnost. Umjesto toga, njemačka vlada svojim brojnim inicijativama izaziva kod europskih partnera nesigurnost - ponajprije nastupima ministra financija Lafontainea. Napadi na autonomiju središnje banke i zahtjev za odustajanjem od načela jednoglasnosti pri donošenju odluka Vijeća EU u pitanjima poreza, kao i zahtjev za usklađivanjem fiskalne politike, nisu razdražili samo London. Schroeder je u Saarbrueckenu oprezno podupro svog ministra financija, proglasivši neke komentare britanskog tiska običnom svinjarijom. Njemački kancelar neizravno je kritizirao i premijera Blaira, koji zahtijeva da London ima vodeću ulogu u Europi. Njemačka bi mu se također mogla pridružiti, glasi sukus Schroederova nastupa. Prethodnog je dana njemački ministar vanjskih poslova Fischer govorio u Bruxellesu o kriznom zgušnjavanju spornih točaka u pregovorima o Agendi 2000. U tom se pogledu naziru sukobi, izazvani na europskoj pozornici već nakon kratkotrajne vladavine crveno- zelene koalicije u Njemačkoj, iako su ih pismo Chiraca i Schroedera i Klimina nazočnost u Saarbrueckenu trebali prikriti. Čini se da prevladava mišljenje da je prije njemačkog preuzimanja predsjedateljske dužnosti u Vijeću EU uspjehe moguće postići samo snažnim pritiskom", ocjenjuje novinar na kraju izvješća. ITALIJA LA REPUBBLICA 9. XII. 1998. Soroševe bojazni "Kad bi Luciano Pavarotti priznao kako osjeća da ne može ugoditi glas ili kada bi Marco Pantani kazao da više ne zna voziti bicikl, to ne bi izazvalo veću senzaciju od one koju je jučer napravio George Soroš, 'kralj' špekulanata, kada je 'Financial Timesu' priznao da više nije kadar biti globalni ulagač: posljednjih sam mjeseci izgubio u nekoliko važnih prognoza, kazao je Soros, i vjerujem da više nemam dovoljno sredstava za tako smiona djelovanja. No, je li to istina? Je li, u prvom redu, moguće da jedan profesionalni špekulant bude iskren, pogotovu kada govori o sebi i o temama koje izravno utječu na njegovu djelatnost? Ta su pitanja u najmanju ruku opravdana kad se radi o Sorošu, zapravo, i obvezna. Iz najmanje nekoliko razloga. Ponajprije jer financijera-filantropa mađarskog podrijetla svi pozorniji svjetski financijski analitičari smatraju 'razlogom koji je pokrenuo' rusku krizu ovoga ljeta, u kojoj je njegov 'Quantum fund' izgubio oko dvije tisuće milijarda lira. Pomalo je čudno da se netko tko tako dobro upravlja imovinom izloži velikim ulaganjem u Rusiji i potom, samom sebi na štetu, toliko ocrni rusko gospodarstvo da ovo izgubi međunarodno povjerenje te da potakne takav pad rublje da to pogodi i njega samoga. Može li se vjerovati tolikoj budalaštini? Nije li ispravnije misliti da je na te dvije tisuće milijarda lira, koje je službeno izgubio njegov 'Quantum fund', lukavi Soroš vjerojatno i više nego dvostruko zaradio drugim ulaganjima provedenim drugim instrumentima? No postoji i drugo, općenitije, razmišljanje, koje nikada ne treba zaboravljati kada se govori o financijskim tržištima i međunarodnim špekulacijama. 'Špekulirati' je glagol s negativnom konotacijom, no zapravo, u poslovnom svijetu, označava vrlinu, odnosno, znači znati prije ostalih uočiti pojave koja će se na tržištima dogoditi u budućnosti, i znati izvući korist od te 'vidovitosti'. Kada je Sorošev 'Quantum fund' odlučujuće pridonio padu lire, a potom i funte, u drugoj polovici 1992., on je upravo napravio jednu uspjelu špekulaciju: financijer je prije ostalih uočio da kotacije spomenutih valuta u razmjeni za dolar i marku ne odražavaju točno stanje zdravlja tih nacionalnih gospodarstava te je započeo prodavati lire i funte po nižoj cijeni, dok pritisak tržišta nije počeo rušiti brane središnjih banaka i nametnuo preustrojavanje europskog monetarnog sustava. Tada, zanimljivo je, Soroš nije djelovanje svojih fondova popratio izjavama, kao što je činio prije i za vrijeme ruske krize, jer mu je interes bio da ne nameće ponašanje tržišta. Jednom špekulantu, dakle, šutnja je zlato, zamisao koja stoji iza određene odluke o ulaganju je poput tajnog patenta i ako bi ga svi imali on više ništa ne bi vrijedio. Stoga, može se biti siguran, kada jedan profesionalni špekulant govori o ulaganjima, on govori o stvarima koje su se već dogodile, ili koje se već 'iskoristilo'. To ne isljučuje da Soroš može biti umoran, da se, čak i on, može bojati tako burnih i nekontroliranih financijskih tržišta. No o špekulacijama i njihovim učincima možda je bolje pustiti da govore Monetarni fond, G7, oni koji nadziru, umjesto da govori jedan od glavnih 'nadziranih'." AVVENIRE 9. XII. 1998. Nova europska obrana potrebna je i korisna "Pitanje koje se tiče razvoja sigurnosti i europske obrane već se neko vrijeme pojavljuje u međunarodnoj kronici. Započeo je britanski predsjednik vlade Blair, najavljujući nove prijedloge koji bi Europljane trebali osposobiti za uspješno djelovanje ondje gdje se pokaže potreba za intervencijama (ili prijetnje intervencijom), kao što se to više puta dogodilo u bivšoj Jugoslaviji. On to nije dobro objasnio, no činilo se da cilja na nastajanje europskih oblika, u nekim posebnim okolnostima i funkcijama, unutar NATO-a, koji bi se radije trebali zacrtati, očito, u dogovoru s Amerikancima, nego da se pokreću iz postojećeg zapadnoeuropskog saveza ili neke nove strukture unutar Europske unije.(...) No Blair je nastavio razgovarati o svojim nacrtima na susretima s europskim partnerima, posljednji put u Saint-Malou, gdje se održao englesko-francuski sastanak na vrhu. Na sastanku je, štoviše, objavljena i zajednička deklaracija, u kojoj se formalizira suradnja među dvjema zemljama, koje same sebe nazivaju 'glavnim diplomatskim i vojnim silama Europe', a koja se, čini se, već počela provoditi o nadziranju kriza u Bosni i Kosovu. Osim toga znakovitog bilateralnog sporazuma, čini se da su u Saint-Malou razmotrene i zajedničke zamisli o europskoj obrani koje bi mogle biti iznesene za nekoliko dana na Europskom vijeću, koje će se uskoro održati u Beču. To je vrlo zanimljiv razvoj koji se tiče svih vlada Unije, počev od talijanske koja već dugo vremena, barem u teoriji, ima istaknuti položaj u svezi sa željenim političkim jačanjem europske konstrukcije. Je li Engleska uistinu izmijenila svoje tumačenje atlantizma, u kojemu se činilo da je isključena bilo kakva europska artikulacija koja bi se trebala pridružiti američkom stupu? Izgledalo bi da jest, no glavne crte novosti koje predlaže London još su neuhvatljive. Što se tiče Francuske, čini se da se nove preuzete obveze s Britancima više pridružuju, nego što poništavaju one već objavljene inicijative s drugim saveznicima, počevši od Nijemaca, na području obrane. Na kraju, što se tiče Nijemaca, oni se čine najzatečenijima tim svekolikim razvojem, budući da nova vladajuća koalicija još, zbog postojećih razlika, nije uspjela odrediti jasno i dosljedno stajalište o pitanju obrane. Za zaključak, već nekoliko mjeseci pratimo razmjenu zamisli, i, možda, i prijedloga oko novog sustava europske obrane, što je po sebi sve samo ne negativno, no samo ako se što prije na vidjelo iznesu ciljevi koje treba postići. Prihvatljivo bi moglo biti i prevladavanje zapadnoeuropske unije u okviru racionalizacije previše brojnih europskih institucija. Ključno i osjetljivo pitanje odnosi se na političko vodstvo europske obrane. Neupitna je potreba koordinacije i dogovora s Amerikancima u atlantskom okviru, koje bi uzimalo u obzir međunarodno stanje, koje se promijenilo nakon svršetka dvaju blokova. No, engleski se nacrti još trebaju razjasniti, ne u pojedinostima već u glavnim crtama, onima koji i dalje smatraju da se na političkom i obrambenom polju, kao što je bilo s monetarnim, bruxelleska gradnja treba nastavljati postepeno prema stvarnoj integraciji koja bi Europu dovela do toga da preuzme svoje obveze na međunarodnoj sceni. Je li u Rimu uistinu glavni problem i dalje sudbina Oecalana i kurdskog naroda? Bilo bi poželjno, međutim, da se političke snage s realizmom pozabave raspravom o budućnosti Europe, posebice u svezi sa zajedničkom obranom, što je zahtjevna i složena tema o kojoj se mnogo raspravlja u, i među, prijestolnicama Unije. Predsjednik vlade opravdano često ponavlja da je Italija velika zemlja, no bilo bi dobro da vladajuća koalicija ubrzo odredi svoj smjer u svezi s time(...)", piše Bruno Bottai. ŠPANJOLSKA EL MUNDO 9. XII. 1998. NATO kao svjetski policajac? Trebalo bi najprije promisliti... "Unatoč prihvaćanju prva tri člana iz pokojnog Varšavskog ugovora, NATO je i dalje veoma zatvoreni klub, ustanova ograničena na manje od 20 od 200 članica Ujedinjenih naroda, a sve se NATO-ove članice nalaze na vrlo uskom, iako, nema sumnje, vrlo važnom području, ograničenom na Europu i sjeverni Atlantski ocean. To je organizacija s jasno određenim obrambenim ciljem, a to je objašnjeno i u sporazumu o njegovu osnivanju. Nestanak Sovjetskog Saveza i njegova carstva postavlja pitanje o potrebi daljnjeg postojanja NATO-a. A na sastanku ministara vanjskih poslova NATO- a, koji je održan u Bruxellesu, američka državna tajnica Madeleine Albright predložila je pretvaranje te organizacije u organizaciju koja više ne bi bila obrambena, nego bi imala napadačke značajke, a neće se više ograničavati samo na euro-atlantski prostor, nego na cijeli svijet. A takav NATO imao bi i novi zadatak: borbu protiv svjetskog terorizma i uklanjanje oružja za masovno uništavanje. Na francusko-britanski prijedlog o pojačavanju obrambenog koordiniranja Europske unije, američki bi odgovor mogao izgledati kao nekakva pirueta ili pokušaj diverzije. U svakom slučaju, nameće se oprez i promišljanje. Zadaci koje bi gospođa Albright željela povjeriti malom NATO-klubu (zašto si ona dopušta pravo na igranje uloge svjetskog policajca?) trebali bi, zapravo, biti zadaci UN- a... Onoga UN-a kojemu SAD ne želi dati novac koji mu je nuždan za obavljanje tih zadataka. Bolje bi bilo dovesti u red europsku kuću, umjesto izmišljanja nekakve topovske neokolonijalističke politike pod izgovorom da treba obnoviti NATO. I pojačati UN, kao jedini pravi svjetski autoritet", stoji u uvodniku lista. ABC 9. XII. 1998. Budućnost NATO-a "Sastanak ministara obrane država članica NATO-a koji je jučer započeo u Bruxellesu pripremni je sastanak za sastanak na vrhu šefova država i vlada koji će se održati u travnju sljedeće godine, a na njemu se treba odrediti budućnost i strategija te vojne organizacije u sljedećem stoljeću. Mnogo bi se toga moglo promijeniti, ali ne i njegov razlog postojanja: obrana vrijednosti otvorenoga društva. NATO je, još od svoga osnivanja, prije gotovo pedeset godina, jedina vojna organizacija koja se pokazala operativnom u obrani strateških interesa i obrambenih potreba Zapada. Nastao je kao odgovor na prijetnju zapadnoj Europi koja je dolazila iz tada mladog Varšavskog ugovora, a glavni mu je cilj bila obrana. Nova situacija na međunarodnoj pozornici, nakon propasti komunizma, djelomice je promijenila njegovu prirodu i zadatke. Oni se sada ne ograničavaju strogo na obranu u teritorijalnim granicama europskih država, nego je NATO djelovao i izvan tih granica, kao što je bilo u slučaju bivše Jugoslavije, Azerbajdžana i Gruzije. Budućnost koja je pred njim jest pretvaranje u obrambenu organizaciju Zapada. A ta se budućnost počela zacrtavati jučer. Nema sumnje da će NATO i dalje biti nezamjenjiv i potreban. Francuska i Velika Britanija, čak i ova posljednja, iako joj to nije običaj, strahuju od hegemonije SAD-a unutar Atlantskog saveza. Idealno bi bilo da Europska unija ima autonomiju na području obrane, ali 'neovisnost" od SAD-a, iako bi bila ograničena i odnosila bi se samo na europski prostor, bila bi jako skupa. A to bi bilo jednako samoubojstvu, budući da bi to bilo zalaganje za odvajanje od SAD-a i za zamrzavanje ili smanjivanje troškova obrane. Nenaoružana Europska unija bila bi slaba Europska unija. Skupina država, među njima i Španjolska, smatra da bi Europska unija trebala rabiti Zapadnoeuropsku uniju kao obrambenu platformu i da bi se ona trebala pretvoriti u organizam za obranu same Europe. Nedostatak razumijevanja svih država članica mogao bi donijeti tehničke poteškoće, ali to nije i zapreka koja se ne može premostiti. Njemački zahtjev, koji je izrekao njezin 'zeleni' ministar Fischer, za odustajanje od mogućnosti pokretanja preventivnih nuklearnih udara, a predviđena je Sporazumom, neprikladan je i osuđen na neuspjeh zbog opiranja svih ostalih saveznika, a vjerojatno i samoga njemačkog kancelara. SAD želi da Turska uđe u Europsku uniju kako bi i ona mogla sudjelovati u njezinoj obrani. Bez obzira na trenutak kad se to treba dogoditi, Turska će i dalje djelotvorno pridonositi toj europskoj obrani kao što je to činila i do sada, kao članica Atlantskog saveza. S komunizmom nije nestala i posljednja prijetnja miru. Dovoljno je prisjetiti se međunarodnoga terorizma i nacionalističkog nasilja pa da se čovjek uvjeri u to", piše u uvodniku lista. FRANCUSKA LIBERATION 9. XII. 1998. Saveznici podijeljeni glede NATO-ova područja "Ima li NATO pravo bombardirati tvornicu za koju se sumnja da proizvodi kemijsko oružje u nekoj zemlji na Bliskom istoku? Amerikanci misle da ima, a Francuzi da nema. To je jučer u Bruxellesu bilo glavno pitanje na skupu šesnaestorice ministara vanjskih poslova Sjevernoatlantskog saveza. Saveznici su započeli golem posao koji bi se na susretu na vrhu u Washingtonu 1999. trebao završiti prihvaćanjem novog 'strateškog koncepta'. Pedeset godina nakon osnutka, NATO mora naći svoj identitet, dok je njegov razlog postojanja - sovjetska prijetnja - umakao u zadnjem trenutku. Je li NATO svjetski policajac ili samo životno osiguranje za europske zemlje pod američkim kišobranom? Rasprava će potrajati čitavu zimu. Neslaganje između Amerikanaca i Francuza koje podupire nekolicina europskih zemalja, tiče se dviju točaka: NATO-ova upletanja izvan područja njegove mjerodavnosti, tj. područja njegovih članica, i njegovih odnosa s UN-om. Sjedinjene Države misle da je danas glavna prijetnja Savezu proliferacija oružja za masovno uništenje (kemijsko, biološko, nuklearno i balističko). 'Proliferacijske' su zemlje smještene na osovini (od Sredozemlja do Srednje Azije). Madeleine Albright, američka državna tajnica, rekla je za današnji 'Le Monde' da 'iako ta prijetnja može doći iz zemalja izvan zone, ona ipak ugrožava članove Saveza. Mi dakle moramo naći načina da se tomu suprotstavimo.' Prema američkom mišljenju, NATO, dakle, mora moći djelovati 'izvan zone', bilo preventivno strogim nadzorom nad izvozom nekih vrsta opreme, bilo izravnije, zračnim udarima na sumnjiva mjesta. Francuska se s time ne slaže. Po mišljenju ministra vanjskih poslova Huberta Vedrinea, proliferacije je tek 'jedan od uloga', a Savez je na tome području samo 'jedan od sudionika'. Pariz nipošto neće od toga načiniti 'novi koncept koji bi okupljao' zemlje oko SAD-a. Druga točka koja izaziva rječkanje je NATO-ova samostalnost prema UN. Francuzi i Nijemci misle da Sjevernoatlantski savez ne može odlučivati o vanjskim vojnim pothvatima bez suglasnosti UN-a. Za Huberta Vedrinea, zadaće koje zahtijevaju primjenu sile moraju 'biti u ovlasti Vijeća sigurnosti'. SAD ne misle tako, jer Madeleine Albright kaže da bi 'u takvom slučaju NATO bio tek podružnica UN-a' koja bi se pokoravala ruskom i kineskom vetu. To nipošto nije teoretsko pitanje: pojavilo se kada je Savez zaprijetio Srbiji zračnim udarima kako bi prisilio Miloševića da popusti u kosovskoj krizi", piše Jean-Dominique Merchet. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 9. XII. 1998. Europa podrugljivo gleda na američki plan za NATO "Američki prijedlozi za novi široki strateški koncept NATO-a, u namjeri da se suzbiju globalne prijetnje kemijskog, nuklearnog i biološkog oružja, kod europskih su saveznika u utorak izazvali podrugljivu reakciju. Mnogi saveznici odbili su prijedloge SAD-a da savez posreduje u slučaju regionalnih kriza i bez izričitog odobrenja UN-a. Državna tajnica Madeleine Albright ostalim je ministrima vanjskih poslova na sastanku u stožeru NATO-a u Briselu kazala da je besmisleno govoriti da bi moguće nove misije za saveznike(...) mogle biti protivne ciljevima samoobrane NATO-a. Albright nije upućivala, kazali su drugi dužnosnici koji su čuli njezine izjave, da bi NATO svoje operacije trebao proširiti na Irak ili Iran ili na sebe preuzeti problem razvoja nuklearnog oružja u Sjevernoj Koreji, npr. 'Veoma sam jasno kazala', rekla je kasnije, 'da NATO ne pokušavamo globalno proširiti.' No, američka inicijativa glede oružja masovnog uništenja(...) svejedno je podigla prašinu. Francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine u utorak je kazao kako je zabrinut zbog toga što, ako NATO proširi svoju misiju, 'riskiramo slabljenje savezništva i neslogu saveznika što se, naravno, ne bi trebalo dogoditi. Njemački ministar vanjskih poslova, Joschka Fischer, kazao je kako bi bila pogrješka od iznimke stvoriti pravilo što su ove jeseni saveznici učinili na Kosovu. NATO je zaprijetio bombardiranjem u namjeri da zaustavi vladine napade na albanske civile na Kosovu, iako Vijeće sigurnosti UN-a nije eksplicitno odobrilo vojnu akciju. Osim u samoobrani, ustrajale su Njemačka i Francuska, misije NATO-a trebale bi imati odobrenje Vijeća sigurnosti. Albrightova je kazala kako je američki stav da bi NATO trebao progovoriti o svakom problemu pojedinačno. No, složila se, 'NATO će u svim slučajevima postupati u skladu s načelima Povelje UN-a.' Predsjednik Clinton sve je čelnike saveznika, koji će prisustvovati sastanku na vrhu, u travnju u Washingtonu, pozvao da Poljskoj, Češkoj i Madžarskoj požele dobrodošlicu kao novim zemljama članicama, kako bi se proslavila 50. obljetnica savezništva i odobrile nove posthladnoratovske strategije za sada ukupno 19 članica. Saveznici su se složili da novi strateški koncept zahtijeva još mnogo ozbiljnih rasprava. Njihov prvi cilj i dalje ostaje europska sigurnost, koju jamče Sjedinjene Države kao čelnica savezništva. Sve su zemlje članice pozdravile sporazum Britanije i Francuske o tome da europske zemlje trebaju imati sredstva za samostalnu vojnu akciju na svom nevoljama sklonom kontinentu i da same poduzmu vojnu akciju, čak i ako SAD i ostali saveznici ne žele uključenje svojih vojnika. Ministar vanjskih poslova Velike Britanije, Robin Cook, koji je dugo tvrdio da NATO pruža svu potrebnu obranu za Europu, složio se da bi Europljani na problematičnim područjima, poput Bosne ili Kosova, mogli djelovati samostalno, prije nego što se regionalni problem pretvori u prijetnju njihovu vlastitom teritorijalnom integritetu.(...) 'Sjedinjene Države pozdravljaju sposobnije europske partnere', kazala je Albright, 's modernim, fleksibilnim vojnim snagama koje su sposobne same rješavati europske probleme i surađivati s nama putem savezništva, a u cilju obrane zajedničkih interesa.' Sjedinjene Države bi ipak voljele da se obrambeni identitet Europe razvija unutar NATO-a. Washington se prije tri godine složio s novom zapovjednom strukturom koja bi europskim saveznicima dopustila da provode mirovne i druge vojne operacije pod okriljem NATO-a uz vlastite zapovjednike i bez američkih postrojba. Sjedinjene Države su se u utorak složile sa saveznicima da nova zapovjedna struktura bude dovršena(...) do proslave 50. godišnjice. Svi su saveznici izrazili veliku zabrinutost zbog sigurnosti na Kosovu, i pobunjenike i srbijansku vlast u Beogradu okrivili su za sve veću napetost (...) Albright je kazala kako bi se borbe, ako ne dođe do političkog sporazuma, mogle nastaviti u proljeće. Saveznici su upozorili da njihovih 32.000 mirotvoraca ne može zauvijek ostati u Bosni. Čak i nakon tri godine s mirotvorcima, kazali su saveznici, mir se još ne može održati bez ičije pomoći", piše Craig R. Whitney. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 9. XII. 1998. 'Ništa nije tabu' za Francusku u pripremama za razgovore o reformi EU "Vođe Europske unije sastat će se u petak i subotu u Beču, a usredotočit će se, kao i obično, na nezaposlenost. No najteži će biti razgovori o Programu 2000., sedmogodišnjem nacrtu aktivnosti i proračuna Europske unije. Radi se uglavnom o tome tko će što platiti. Nijemci tvrde da se njihov doprinos mora smanjiti, a Francuska, Britanija i Španjolska, među ostalima, pokušavaju zadržati svoje prednosti", piše John Vinocur u uvodu intervjua s Pierreom Moscovicem, francuskim izaslanikom za europska pitanja. "P: Koje konkretne rezultate očekujete od bečkog sastanka na vrhu? O: Glavna će se poruka baviti nezaposlenošću. Rezultati bi trebali potvrditi dinamiku koja je prije godinu dana započela na luksemburškom sastanku. To znači da želimo brojčane pokazatelje kako bi smanjili nezaposlenost mladih i onih koji su duže vremena nezaposleni. Željeli bismo raspravljati o trajnom obrazovanju, smanjenju radnog vijeka i, zašto ne, minimalnom prihodu svake zemlje. To ne znači izjednačavanje minimalnog prihoda, ali znači postojanje načela minimalnog prihoda u svim zemljama. P: Kakvo je francusko stajalište prema njemačkoj želji da smanji svoj doprinos Europskoj uniji u Programu 2000.? O: Ne mislimo da se u Programu 2000. radi samo o njemačkom problemu. Riječ je o globalnoj reformi. Radi se o načinu financiranja Unije u tijeku sedam godina i određivanju zajedničke politike. Ne zanemarujemo to što Njemačka smatra da podupire neravnotežu. No želimo da odgovori na sve te probleme proiziđu iz jednog načela: načela stabiliziranja troškova Unije. Vjerujemo da možemo bolje uz manje troškova. To je ono što tražimo u Beču i zaista želimo dovršiti ove pregovore u ožujku. Postoje dvije stvari koje veoma jasno odbijamo. Prvo, rješavanje njemačkog problema, nizozemskog problema, britanskog problema uopćavanjem sustava odbitka koji je primijenjen na Britaniju. Druga stvar koju odbijamo jest sufinanciranje zajedničke poljoprivredne politike. (...) P: No kako odgovarate ljudima koji kažu da je Francuska prevelik korisnik poljoprivrednih subvencija? O: Francuska je korisnik jer je ona snažna poljoprivredna sila, no nismo povlašteni ni po kakvom određenom mehanizmu. To se već 40 godina priznaje. Ne odbijamo reformu Zajedničke poljoprivredne politike. Bit ćemo spremni razgovarati o ekonomičnosti te politike. No ponavljam: odbijamo sufinanciranje. P: Budući da je u pitanju toliko novca i toliko postojanih stajališta, hoće li ovi pregovori biti teški, možda štetni? O: To je veoma teško pitanje. Ja vjerujem da ih nitko ne bi smio smatrati raspravom u kojoj će netko pobijediti nauštrb drugih. Svi moramo činiti kompromise i u pregovore ulazimo s tim duhom. Za nas, ništa nije tabu. P: Kakvo je francusko stajalište prema pozivu na usklađivanje poreza koji je izazvao dosta uznemirenosti? O: Možda je problem u izboru riječi. Usklađivanje, po našem mišljenju, ne znači uniformiranje. Mi ne vjerujemo da bi trebala postojati jedna stopa poreza na dohodak ljudi ili kompanija. Vjerujemo dvije stvari: u Europi ne smije biti poreznih rajeva. I vjerujemo da mora biti pravila protiv nelojalne socijalne ili fiskalne konkurencije u Europi. To je sve što tražimo. (...) P: Kako određujete nelojalnu socijalnu konkurenciju? Oskar Lafontaine često rabi tu frazu. Neke zemlje u Uniji imaju, primjerice, manje mirovinske troškove nego Francuska ili Njemačka. Jeste li mislili na to? O: Ne želim ići predaleko, i ne želim spomenuti ni jednu određenu zemlju što se toga tiče. Ono što mislim jest da zajedno moramo smisliti pravila. P: Kako Pariz doživljava novu njemačku vladu i ono što mnogi smatraju njezinim slabim startom? O: Oni imaju novi tim koji želi novi početak za Njemačku i Europu. Možda imaju nekih teškoća, no s njima smo imali veoma konkretne, veoma pozitivne razgovore. Mislimo da će se pokrenuti. To je veoma važno za Europu. Također smo bliži u temama poput proširenja, reforma ustanova, dogovora o zapošljavanju. P: Smatrate li da Nijemci sad imaju manje interesa da zajedno s Francuskom igraju ulogu pokretača Europe? O: Uopće ne. Oni zaista žele biti uključeni i još vjeruju da je francusko-njemački odnos žarište. Možda oni to vide na drugi način. Možda je to manje romantično, manje sentimentalno, no mislim da je možda i konkretnije, bliže preokupacijama ljudi. Na tom planu neće biti promjena, i to je jasno." THE WASHINGTON POST 9. XII. 1998. Sljedećih 50 godina NATO-a "Održavanje NATO-a, najvažnijeg međunarodnog saveza za Sjedinjene Države, vječna je zadaća američke diplomacije. Posljednji se put radilo o pitanju proširenja saveza na neke europske zemlje. Proširenje još nije gotovo, no u međuvremenu Clintonova vlada govori o novoj 'strateškoj zamisli' koja bi osvježila svrhu i suvislost saveza pred njezin pedeseti rođendan. U junačkim danima hladnoga rata, savezničko bi promišljanje uvijek počinjalo čvrstim izjavama o antisovjetskom jedinstvu i odlučnosti. Tad bi diplomati iza zatvorenih vrata rješavali neizbježne napetosti koje su proizlazile iz različitosti u veličini, moći, zemljopisnom položaju i vodstvu svojih članica. Ovaj put sovjetske prijetnje nema, ali su poznate savezničke napetosti još u igri. To nije kriza, ali bit će potreban trud da se nova strateška zamisao učini vrijednom napora za njezino ostvarenje. Kao i uvijek, Sjedinjene Države za NATO imaju veće zamisli od svojih europskih saveznica. One žele stratešku zaštitu kako bi nastavile normalno živjeti. Sjedinjene Države, jedinstvena globalna sila, žele svoje saveznice uvući u dublju suradnju u rješavanju novih sigurnosnih i političkih problema. (...) Saveznički način rješavanja unutarnjih trzavica uvijek uključuje određenu količnu igre riječima, poput nedavnog američkog poziva na zemljopisnu sferu koja nije ni globalna ni 'umjetno ograničena'. No saveznički način također uključuje otvoren razgovor i pogađanje poput onog koje je donijelo nepotpuno, ali prijelomno razmještanje izvan savezničkog područja u Bosni i na Kosovu. Kako god nesavršeni, to su primjeri otvorenosti prema promjenama, a jedino će takva otvorenost osigurati savezničku djelotvornost u očuvanju američkih interesa u Europi", piše uvodničar lista. Raditi u Francuskoj? Nije naporno "U Francuskoj su gotovo sve dobrovoljne pogodbe među odraslim osobama dopuštene - osim, naravno, ako želite raditi", piše Anne Swardson. "Kao što pokazuje nedavni vladin napad na radoholičare, Francuska je doslovno jedina razvijena zemlja u svijetu gdje je zadaća države osigurati da ljudi ne rade dulje od zakonskoga tjednog ograničenja, koji iznosi 39 sati (bez prekovremenih). U žaru kojim vlada želi osigurati da radnici ne pretjeruju, stotine inspektora rada broje automobile na parkiralištima poslije radnog vremena, provjeravaju podatke o ulascima i odlascima iz ureda i ispituju zaposlenike o njihovu radnom vremenu. Vlada je kaznila nekoliko velikih kompanija jer su dopustile zaposlenicima, uključujući i direktore, da ostanu dulje nego što dopuštaju različita pravna ograničenja zemlje o redovnom radnom tjednu i prekovremenim satima. Korporacijski izvršni dužnosnici kažu da napad pokazuje teškoće s kojima se Francuska suočava u pokušaju prilagodbe svijetu nesputanog međunarodnog kapitalizma. Francuske se kompanije (mnoge su od njih nedavno privatizirane) moderniziraju i sad proizvode neke od najkvalitetnijih svjetskih roba i usluga. No mnogi izvršni dužnosnici kažu da francuski zakoni o radu koče korporacije. Predstojeće četvorosatno smanjenje radnog tjedna na 35 sati - bez smanjenja plaća - pojačava pritužbe. 'Oko nas je svjetska konkurencija. Izgubimo li na produktivnosti, gubimo narudžbe', izjavio je Henri Thierry, direktor za ljudske potencijale u Thomson-CSF Communications, high-tech tvrtki iz pariškog predgrađa Colombes. Tvrtka polovicu svoje prodaje ostvaruje izvan Francuske. 'Prisiliti nas na tridesetpetsatni radni tjedan bilo bi jednako zahtjevu da francuski atletičari trče sto metara s perajama. Tad ne bi imali velike izglede za osvajanje medalja.' Thomson se žalio na kazne od 2 milijuna dolara za 2.000 slučajeva kršenja zakona o prekovremenim satima u tri mjeseca. Tvrtka je kažnjena kad je policija za prekovremeni rad pregledala zapise o ulascima i izlascima zaposlenika koje je napravio sigurnosni sustav kompanije. Kompanija je kažnjena, iako je, kao reakciju na posjet inspektora rada, pokrenula akciju za 'kraće radno vrijeme' među svojim zaposlenicima. Thomson je zaposlio savjetničku tvrtku koja bi trebala postići da njegovi radnici postanu djelotvorniji, a šefovi su svojim zaposlenicima rekli da prestanu toliko raditi. Čak je i elektronski sustav namješten tako da se zatvori u 19.30. Zaposlenici koji su odlazili kasnije morali su se potpisivati a iz zgrade bi ih pratio čuvar. Broj radnih sati opao je, ali ne dovoljno. Thomson iz načelnih razloga sudski osporava kaznu, iako napominje da se želi osigurati da nitko ne radi više od 10 sati na dan ili 46 sati na tjedan, uključujući i prekovremene. 'Inspektori rada imaju viziju rada iz 19. stoljeća, gdje svi rade u tvornicama', izjavio je Thierry. 'To nije tako. Kad su naši inženjeri u automobilima ili u podzemnoj željeznici, oni misle o poslu. Kako to možete zabilježiti? A da ne spominjemo one koji odnose svoje laptope kući.' Zaposlenici mnogih francuskih high-tech kompanija posao odnose kući da zaštite svoje poslodavce, krijumčareći laptope i celularne telefone pod svojim kišnim kaputima ako imaju razloga misliti da inspektori rada proviruju, kaže francuski tisak. Neke kompanije sad imaju zvono koje krajem radnog dana upozorava djelatnike da iziđu iz ureda ili zatvaraju parkirališta u određeni sat. Mantra Marconi Space, tvrtka za postavljanje satelitskih sustava gdje 60% zaposlenika čine inženjeri, reagirala je na prijekor inspektora rada prije dvije godine, uvođenjem novog programa. Radni je tjedan određen na 38 i 1/2 sati, a tehničari svaki tjedan ispunjavaju obrazac na kojem pišu koliko su zapravo radili. U određenim razdobljima postoji tendencija velikog broja prekovremenih sati, no zauzvrat se dobivaju slobodni sati u drugim razdobljima. 'Zakon je jednak za sve, ali se ne primjenjuje na isti način', izjavio je glasnogovornik kompanije Remi Roland. Sindikati i inspektori rada kažu da kompanije preuveličavaju slučaj kad tvrde da je Francuska puna menadžera koji umiru od želje da rade više nego što zakon dopušta, iako priznaju da globalna konkurencija traži od izvršnih dužnosnika da provode više vremena u uredu. (...) Sadašnji 39 sati dug zakonski radni tjedan u Francuskoj usporediv je s drugim europskim zemljama. Većina zaposlenika plaćena je po satu, a prekovremeni se isplaćuju nakon 39 radnih sati. Kao i u Sjedinjenim Državama, određene vrste zaposlenika koje primaju više plaće mogu se izuzeti iz plaćanja po satu, no čak su i oni uglavnom ograničeni na 42 sata tjedno. Izvršni dužnosnici mogu raditi 46 sati ako dobiju dopuštenje, no nikom u Francuskoj, čak ni najmoćnijem korporacijskom čelniku, nije dopušteno da radi više od 48 sati tjedno. Ili u nedjelju, s iznimkama poput restorana ili delikatesnih trgovina. 'To potječe od radničkih zakona iz 19. stoljeća', izjavio je Pierre Boissard, istraživač pri pariškom Centru za proučavanje rada. 'Čak i visoki izvršni dužnosnik nema pravo raditi više od 48 sati. To ima veze sa sigurnošću i javnim redom. Smatra se da se zbog socijalne dobrobiti radno vrijeme mora ograničiti.' U praksi, francuski djelatnici često rade prekovremeno, posebno u Parizu. Radni je dan dug. Ljudi uglavnom stižu na posao između 9 i 9.30 sati te imaju dugu pauzu za ručak, no uglavnom ne napuštaju ured prije 19.30 ili 20 sati. Godinama su izvršni dužnosnici radili mnogo, inspektori se na njih nisu osvrtali i svi su bili sretni. Tek prošle godine, nakon niza sudskih odluka o tome da se zakoni o ograničenju radnog vremena odnose na sve, počele su i inspekcije koje provjeravaju direktore. Socijalistička vlada snažno se zalaže za tridesetpetsatni radni tjedan i nametanje zakona o prekovremenim satima. Ipak, ministrica rada Martine Aubry svjesna je da inspektori za prekovremene sate ljute poslovne ljude, a Francusku čine smiješnom u očima inozemstva. A ona želi osigurati da Francuska ostane međunarodno konkurentna, izjavio je njezin pomoćnik. Kad vlada sljedeće godine uvede zakon o prijelazu na tridesetpetsatni radni tjedan, moglo biti prijedloga da se menadžerima omogući više fleksibilnosti u radnim satima. (...) Francuski radni tjedan je među kraćima u industrijaliziranim zemljama. Normalni radni tjedan u nekim zemljama: Danska 37 sati Australija 39 sati Francuska 39 sati Njemačka 40 sati Italija 40 sati Južna Koreja 44 sati Meksiko 48 sati (...)" SLOVENIJA DELO 9. XII. 1998. 2003. ili na sveto nigdarjevo "Ni ministri vanjskih poslova Europske unije niti šefovi država ili vlada koji će se koncem tjedna susresti na bečkom vrhu, čini se ne dvoje o širenju petnaestorice s barem šest najbolje pripremljenih kandidatkinja. Ako je vjerovati izjavama njemačkoga ministra vanjskih poslova Joschke Fischera, pouzdano je tako. 'Širenje i produbljivanje EU su usporedni procesi. Prvi ne može bez drugoga i obratno', kaže ministar koji će u prvoj polovici iduće godine predsjedavati uniji. A odmah potom počinje na veliko razlagati o onom 'drugom', ali za EU uvijek i posvuda prvom procesu - naime o zamršenim i sasma nesigurnim reformama koje bi trebale biti uvjet njezina širenja. Sa stajališta petnaestorice to je doduše logično, ali činjenično je u mnogočemu protivno razumu. Ako je Europska unija doista tako dobra kako pokušava prikazati kandidatkinjama željnima pristupa, i ako je širenje i za nju doista tako važno - 'jer bez njega neće biti moguća jedino smislena sveeuropska EU', kako kaže Fischer - na trenutak bi se morala posvetiti ponajprije kandidatkinjama i pokušati što se može da im olakša ulazak na zajedničko europsko tržište. U životu je naime uvijek tako da se bolji plesač, ako mu nije suđeno da bira partnerice, mora prilagoditi lošijem. Jer je to za njega lakše i jer samo tako mogu zajedno napredovati. Europska unija radi baš obratno. Od lošije polovice po novom sudbinski povezanog europskog para zahtijeva da još prije zajedničkog plesa do savršenstva dotjera korake. Bruxelleski eurokrati idu čak tako daleko da će kandidatkinjama uskoro propisivati kako duboko i u kojem ritmu smiju disati njihovi stanovnici ako žele postati Europljanima sa žutom zvjezdicom. Najprije prepišite milijune obrazaca, zatim ćemo razgovarati, kažu i očito shvaćaju širenje kao povremeno pisanje 'kontrolnih zadaća' i usputno pregledavanje 'domaćih zadaća'. Stvar bi unatoč tomu što je katkad već pomalo ponižavajuća (pa nismo od jučer, a ni gladni ni bosi), bila možda razumljiva kad bruxelleski učitelji ne bi u istom dahu ex cathedra pojašnjavali da će ta ista europska pravila uskoro korjenito promijeniti i kad ne bi cijelo vrijeme pazili ponajprije da im neka 'učenica' nespretno ne stane na prste. Pokušajte im za svoj brži gospodarski napredak koji stalno zahtijevaju, prodati čelik (i slovenski) ili jabuke (primjerice poljske)! To ne, reći će, umjesto da ukinu svoje subvencije ili prestanu kupovati oboje u Latinskoj Americi. Da im je doista toliko stalo do 'europskog integriteta', morali bi shvatiti da je bogatima puno lakše prestrukturirati onih pet do devet posto stanovništva koje se u EU bavi poljoprivredom, a zatim novu udruženu Europu primjerice opskrbljivati s jeftinih poljskih ili madžarskih tržišta, a ne od europskih istočnjaka zahtijevati da u već ionako zamršenom prijelaznom razdoblju potjeraju svoje seljake u tvornice (ponegdje trećinu stanovnika) jer EU inače više neće moći kljukati svoje skupim subvencijama. Ista ili barem vrlo slična priča ponavlja se na političko-upravnoj razini. Primjerice koja od kandidatkinja koja se odlučila za ulazak u današnju EU može samorazumljivo tražiti da će joj odgovarati i ona unija u kojoj će bruxelleski birokrati do pristupa novih članica dobrano promijeniti pravila odlučivanja? Logika da će Zapad reformirati europske strukture sam i po svojem (iako još ne zna kako), a da će kandidatkinje još jedanput prepisivati zakonodavstvo i ući, sasma je protivna zdravom razumu (ili barem načelima europske demokracije). Naime, bilo bi logično da o novim europskim strukturama razgovaraju oni kojima će krojiti sudbinu u idućem tisućljeću. Dakle članice i uskoro članice. Zajedno. A ne na uzvišeni bruxelleski način najprije mi, naša Agenda, naš europski parlament, euro... a zatim možda još vi ostali. Raja. Karikiranje je dakako namjerno. Također sam svjestan da pravila kluba razvijenih određuju članovi, a ne oni koji bi htjeli pristupiti. No uza sve zamršene europske procese koji bi deset godina poslije pada Berlinskoga zida mogli silovito promijeniti i zapadni dio kontinenta, zbog mogućih kobnih sveeuropskih posljedica, nemoguće je unatoč svemu i dalje govoriti samo u kategorijama 'kluba' koji je napisao ključna pravila jednom u prošlosti, i to samo za pukih šest članica. Osim toga ponekad je nužno upozoriti na one nelogičnosti i besmislenosti koje Zapad već samorazumljivo (ili namjerno) previđa s kojima se na Istoku nitko (još?) nema vremena baviti i zbog kojih bi se širenje EU moglo pretvoriti u prigodu na sveto nigdarjevo. Ako će naime cijenu za ulazak - zajedno s ulaznicom i odgovornošću za možebitnu sasma nesretnu predstavu - morati platiti svaka kandidatkinja sama, već je sada pametno razjasniti da doduše ima smisla odobravati bruxelleskim učiteljima, a europski se ples unatoč tomu isplati učiti ponajprije doma, u vlastitoj režiji i s vlastitom pameti. Pravilnici su naime jedno (i do ulaznice treba doći), a stvarna pravila obično nešto sasma treće. Da su azijski tigrovi primjerice u Europi, bez obzira na ljudska prava ili zakonodavstvo, vjerojatno bi ubrzo postali 'kompatibilni'. EU naime, kako god okrenemo, još uvijek znači ponajprije istu stvar napraviti jednako dobro, brže, a osobito jeftinije od drugih. Ponajprije se od toga naime živi dobro, a zatim - po želji i zdravoj europskoj pameti - i demokratski" - piše Damijan Slabe.