A14.XII.PROFIL:NIJEMCI VIŠE NE ŽELE PLAĆATI

AUSTRIJA PROFIL 14. XII. 1998. Novi Nijemci "Najava da će netko postati 'normalan' može biti prijetnja. U slučaju svojeglavog oponenta ili simpatičnog otkvačenjaka. Ili u slučaju njemačkog kancelara. Na prošlotjednom stranačkom saboru SPD-a, održanom povodom izbora za europsku skupštinu, Gerhard Schroeder nije rekao ništa veliko - bilo je to očitovanje svakodnevnog, gunđajućeg, populističkog prkosa. 'Polovicu novca, prepečenog u Europi, plaćaju Nijemci', kazao je Schroeder. 'Politika po mottu 'krize će biti riješene tako što će ih Nijemci platiti' završena je', izjavio je njemački kancelar. Drugim riječima, 22 milijarde maraka, koje Bonn svake godine netto doznačava Bruxellesu, po Schroederu su prevelika svota. Takve stvari govore političari posvuda na svijetu. Tko, napokon, ne pokušava dobiti što više za što manje novca? No, samo flegmatik poput francuskog ministra obrane Huberta Vedrinea uspio je nove tonove iz susjedstva zanemariti poput prevarenog, prosvijećenog supruga: ''niti je šokantno niti zabrinjavajuće' već jednostavno 'normalno' što Njemačka gleda vlastite interese - napokon, Francuska i Velika Britanija oduvijek su sasvim prirodno polagale pravo na takvu politiku. No, na licima svih ostalih očitavao se užas. Smatralo se da su za Njemačku oduvijek vrijedila druga, posebna mjerila, u čije se funkcioniranje svijet mogao uzdati već pola stoljeća: 'posebna' suzdržanost, 'posebna' moralna korektnost, koja potječe iz 'posebne' povijesne odgovornosti. Zar je toj smjernosti došao kraj? Hoće li Nijemci prije ulaska u novo tisućljeće brzo stresti s glave pepeo? Nakon promjene vlade u Bonnu uistinu se pojavilo nekoliko tjeskobnih navještaja promjene stila. Nije li njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer upravo pokrenuo inicijativu, usmjerenu na odbacivanje strategije inicijalne upotrebe atomskog oružja u NATO-ovoj doktrini - i time bez sustezanja najavio da namjerava sudjelovati u odlučivanju o vojnim pitanjima? Nije li njemački ministar financija Oskar Lafontaine upravo doveo u pitanje nezavisnost europske središnje banke - i time razbio jedan tabu? Nadalje, je li puki slučaj što se istodobno između Rajne i Odre razbuktala rasprava o prošlosti, potaknuta govorom pisca Martina Walsera, i obilježena sljedećim osnovnim sadržajem: krajnje je vrijeme za prevladavanje vječno istih rituala stida i prisjećanja i za preusmjeravanje pogleda u budućnost? Budućnost: 1. siječnja, točno na dan uvođenja eura, Njemačka preuzima predsjedateljsku dužnost u EU, zacrtavši ambiciozni plan rada (plus rješavanje svih pitanja koja su ostala neriješena za vrijeme austrijskog predsjedanja EU). Istodobno Njemačka predsjeda Zapadnoeuropskom obrambenom unijom (WEU) i Vijećem vodećih industrijskih sila (G7). Sve to u istoj godini, u kojoj će njemačka vlada istodobno preseliti u novi glavni grad Berlin. Sve upućuje na njemačku godinu, na 'svođenje male bilance', na reviziju prioriteta. Njemačka ponovno želi voditi politiku - uzdignute glave, samosvjesno. 'Bez kompleksa', kao što kaže kancelar Schroeder. Ako je netko uistinu želi nazvati 'kompleksom', tada se vjerojatno zaista može reći da posljeratna era stida završava odlaskom njemačke vlade iz Bonna. 'Bonn simbolizira najbolje poglavlje njemačke povijesti u ovom stoljeću', kazao je jednom prilikom Helmut Kohl. Taj mali grad bio je na određeni način odraz velikog čovjeka. Simbolizirao je samoograničavanje njemačkih ambicija, praktičnu idilu, pokoru i savjest. Ukratko, simbolizirao je 'retoriku postnacionalsocijalizma', izjavljuje sociolog Heinz Bude. No, što će uslijediti nakon postnacionalsocijalizma? 'Berlinska Republika'? Ljevica je taj pojam dugo smatrala reakcionarnom lozinkom u kojoj se materijalizira silna čežnja za ponovnim buđenjem njemačke veličine. Naime, dok je Berlin bio glavni grad - od 1871. do 1945. - Njemačka je u prvom redu pokazivala sljedeće kontinuirano obilježje: 'ili je uvijek okupljala' druge sile protiv sebe 'ili ih je razdvajala', piše 'Die Welt'. Nikakvo čudo što je 'Berlinska Republika' uzbunila duhove prije no što je i proglašena. 'Berlinska Republika, Berlinska Republika - ne znam čak ni što bi to trebalo značiti', uzviknuo je teatralno vrhovni kritičar književnosti Marcel Reich-Ranicki na jednom okruglom stolu. Samo se po sebi podrazumijeva da Bonn nije Berlin jer 'ni banana nije rajčica', kazao je Reich-Ranicki. Što za kritičare može značiti samo sljedeće: uopće nije riječ o glavnom gradu već o nečemu bitnijem: 'Žele novu državu!', uzvikuje Reich- Ranicki. Upravo je tu bojazan snažnim istupom pokušao otkloniti njemački predsjednik Roman Herzog: 'Ne smije biti druge republike', upozorio je Herzog. I nova vlada svim snagama nastoji što hladnokrvnije provesti promjenu paradigmi i prateću selidbu u Berlin - revno umanjujući svako simbolično značenje tih procesa. Prva sjednica ministarskog vijeća, održana prije tri tjedna u zgradi zemaljskog doma skupštine u Berlinu, bila je simptomatična po svojoj usiljenoj smirenosti: Schroeder je žurno prošao kroz portal na kojem je Karl Liebknech prije osamdeset godina već proglasio republiku. Ministri su sjedili za stolom za kojim je nekoć Erich Honecker primao svoje goste, ali njihov je šef tek nevoljko izgovarao formulacije, koje su primjereno prigodi trebale povezati prošlost s budućnošću. Zgrada zemaljskog doma skupštine, u kojoj bi trebao zasjedati kabinet dok nova, svjetlucava vladina četvrt ne bude pripremljena za useljenje, renovirana je tek koliko je to bilo najnužnije - kao da se nastojalo prizvati čaroliju nenametljivog provizorija. Oprema kancelarova ureda sukladna je toj težnji: prazne police popunjava tek 'Brockhaus' (čuvena njemačka enciklopedija - op. prev.), posuđen iz Bonna, 'Encyclopedia Britannica', službeni list njemačke vlade i 'Knaursov veliki atlas svijeta'. 'Povijesni događaj bit će prenesen u normalnost', komentirao je Schroeder svoj izlet u Berlin, cjepkajući posljednje ostatke velikog značenja tog događaja jednom jedinom ironičnom napomenom: 'No da, kako se to kaže - ja sam Berlinčanin'. Je li posrijedi zamorenost poviješću? Ili samo poštivanje antinjemačkih prastrahova kod susjeda? U svakom slučaju, Schroeder, Fischer i Lafontaine - sva trojica stari kao i Savezna Republika Njemačka - uspjeli su svojim pragmatičnim nastupom pretvoriti konzervativnu ideološku lozinku 'Berlin' u postkonzervativan projekt, oslobođen svih tragova ideologije. Napokon, 'sasvim je normalno' da velika zemlja ima veliki glavni grad s normalnim velegradskim brigama. Napokon, vladajući tamo mogu izbliza promotriti konkretne probleme ponovno ujedinjene njemačke svakodnevnice, koje su u Bonnu u najboljem slučaju tek naslućivali. Oni glase: nezaposlenost, konkurentnost poduzeća, migracija. Sociolog Bude također drži da je njemačko društvo zrelo za tu promjenu orijentacije: 'Sjećanje na Auschwitz neće obrazložiti nijednu od danas nužnih reforma'. No, i nova vladajuća generacija naučila je da se iz povijesti nije dopušteno samo išuljati. Ona je zapravo odlučila tu prošlost profesionalno ali krupnim koracima privesti kraju. Stevenu Spielbergu, režiseru 'Schindlerove liste', upravo je dodijeljeno jedno od najviših odličja republike. U središtu Berlina niknut će spomenik holokaustu, koji gotovo nitko u vladi istinski ne voli ali gotovo svatko smatra na neki način nužnim. Schroeder je odredio novi stil i u odnosu prema pitanjima odštete žrtvama nacista, poslavši stručnjake na pregovore iza zatvorenih vrata: umjesto javnog poniženja u vidu neprekinutog niza novih zbirnih optužbi, odvjetnici bi trebali razjasniti sva otvorena pitanja odštete. 'Želimo na kraju stoljeća dati zaključni materijalni signal, sačinjen od solidarnosti, pravednosti i samopoštovanja', kazao je ministar u kancelarovu uredu Bodo Hombach. Zvuči kao suzdržana ali odlučna završna riječ. Pritom vlada pod vodstvom šezdesetosmaša dobro zna svoj bonus: tko bi drugi mogao povući taj potez ako ne pripadnici generacije koja je svoju borbu protiv očeva-nacista završila već prije dvadeset godina? Peter Glotz, ideolog SPD-a, uočava mogućnosti, koje se kriju u toj konstelaciji: 'Politička klasa ima priliku očistiti ime Berlina od svih tragova trijumfalističke politike moći i skorojevićevske nezgrapnosti. Ukratko, ima priliku doakazati da i u Berlinu može ostati pristojna. Čini se da je tu zadaću preuzeo upravo ministar vanjskih poslova Joschka Fischer. Dok kancelar Schroeder izravno i drsko najavljuje njemačke interese, Fischer se uz vidno sve veće oduševljenje uživljava u ulogu lukavog, povijesti svjesnog diplomata. G. 1982. Kohl je u svom priopćenju o vladinim planovima kazao sljedeće: 'Sposobnost za sklapanje saveza sastavni je dio državne politike SRNJ'. Fischer danas u intervjuu za 'Spiegel' izjavljuje sljedeće: 'Njemačka nikada ne bi trebala preuzeti vodeću ulogu. Tko pretvori nacionalni interes u mjerilo njemačke politike prema Europi, sudarit će se sa zatvorenim obrambenim frontom naših susjeda. Moramo slijediti naše interese težnjom za što većim konsenzusom'. Ta je taktika postala uzorno jasna na najnovijem njemačko- francuskom sastanku na vrhu. Duo Bonn-Pariz, koji je oduvijek diktirao ritam europskog ujedinjenja, pokazao je da je čvrsto odlučio ni danas nikome ne dopustiti da ga izbaci iz takta. Doduše, simbolične geste pomirenja zamijenile su konkretne stvari: dok je Kohl na grobovima Verduna držao Mitterranda za ruku, Schroeder je otkazao sudjelovanje u proslavi jubileja Prvoga svjetskog rata zbog popunjenih termina. Umjesto toga, dvije socijaldemokratske vlade obećale su jedna drugoj da će već na bečkom sastanku na vrhu EU zajedno ustrajati na 'obvezujućem europskom savezu za zapošljavanje' i započeti rad na usklađivanju europske financijske, socijalne i porezne politike. 'Francuska je jaka u kreativnim idejama, a Njemačka u njihovoj provedbi', otkrio je koketno Fischer bračnu tajnu dviju zemalja u razgovoru za 'Sueddeutsche Zeitung'. Euro je bio francuski izum, koji će postati stvarnost na temelju njemačke ustrajnosti, kazao je njemački ministar vanjskih poslova. Bude li se u toj osnovi njemačko-francuski odnosa išta mijenjalo, onda će to biti vezano samo za težnju Nijemaca da i oni dobiju ideje. Taj je proces već počeo. Primjerice, Fischer predlaže osnivanje europske dvodomne skupštine radi jačanja demokratskog procesa povratne sprege u odnosu na pojedine zemlje. Njemačko odbacivanje atomske energije tek će unijeti pristojnu pometnju u europsku energetsku politiku. Ministar financija Oskar lafontaine pokušava uvjeriti Europu - uključujući i Veliku Britaniju - u blagodati keynezijanizma, predlažući uvođenje većinskog odlučivanja u EU u poreznim pitanjima. Njemačka u prvom redu želi progurati Agendu 2000 najkasnije do ožujka sljedeće godine: temeljitu reviziju sustava subvencija za poljoprivredu i financija - 'bez tabua', kao što prijeti Schroeder, napominjući da EU u protivnom neće moći biti spremna za proširenje na istok. Osim toga, Njemačka će otvoreno izazvati SAD bude li NATO na sastanku na vrhu povodom 50. godišnjice postojanja u travnju sljedeće godine sročio novu doktrinu u kojoj će svoju ulogu definirati obilježjima svjetskog policajca. Na sastanku na vrhu G7 Schroeder namjerava čak širom svijeta 'pokrenuti drugačiju financijsku arhitekturu kako bi spriječio špekulante da ne unište čitave nacionalne ekonomije'. Sve navedeno moguće je i jezgrovito sažeti kao što je učinio kancelar u svom priopćenju od prošlog četvrtka: 'Od 1. siječnja 1999. puno toga u Europi neće više biti kao što je bilo'. Samo, što Europa uopće hoće? Čitate li britanske boulevardske listove, mogli biste pomisliti da su njemačke postrojbe već stigle do Temze, spremne za bombardiranje strategijom 'spaljene zemlje'. Lafontaine je na naslovnoj stranici žutog lista 'Sun' istaknut kao 'najopasniji čovjek u Europi'; Fischer je u 'Daily Mailu' predstavljen kao 'europski gaulajter'. Kao da se Otok prisjeća Maggie Thatcher, njezina vitlanja torbicom i upornih upozorenja da u ujedinjenoj Europi nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke ne može više vladati uravnoteženost. Politička unija stvorit će 'njemačku Europu', tvrdila je gospođa Thatcher. No, čini se da ta antinjemačka, neprijateljstvom opterećena histerija trenutno jenja. Britanski premijer Tony Blair već se odvažio previše daleko na kontinent da bi dopustio da ga zastraši Europa u kojoj će Nijemci biti još prisutniji. Stoga emocije u prvom redu otkrivaju da Europa manje strahuje od 'groznog Nijemca' a više od nekoliko gorkih istina, koje je 'grozni Nijemac' dosad dobro znao prikriti. Fischer je otvoren: 'Često je europske probleme bilo jednostavno riješiti tako što smo polagali novac na stol'. Kancelar je nešto grublji: 'Ne želimo nastaviti politiku koja od naših susjeda želi kupiti blagonaklonost'. Novi, 'normalni' Nijemci žele da ih vole zbog njih samih. Čini se da Europa mora prvo razmisliti što će uopće učiniti s tim zahtjevom", zaključuje Sybille Hamann.