10. XII. - FR - LE NOUVEL OBSERVATEUR - O AMERIČKOJ ŠPIJUNAŽI

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 10. XII. 1998. "Odlučili smo sve saznati" Vincent Jauvert razgovarao je sa Zbigniewom Brzezinskim, bivšim savjetnikom za državnu sigurnost američkoga predsjednika Cartera, o djelovanju američke obavještajne službe i prisluškivanju svjetskih telekomunikacijskih sustava koje SAD obavlja i poslije hladnog rata, a žrtve su i američki saveznici u Europi. U članku, između ostaloga, stoji: " - Zašto i deset godina poslije završetka hladnoga rata SAD želi ostati obavještajna supersila? = Zbog istih razloga zbog kojih je to želio biti i prije dvadesetak godina, kad je Sovjetski Savez još postojao. Kao i tada, a sada možda još više, Amerika ima određenu odgovornost i brani svoje interese u svijetu. Svaka nova tendencija, bilo kakav nepredviđeni pokret na planetu, mogu utjecati na američku sigurnost i blagostanje. Stoga SAD mora biti svuda dobro obaviješten i mora znati sve ne samo o svojim neprijateljima nego i o svojim prijateljima. - I o svojim prijateljima? = Pazite, obavještavanje ne znači nužno i da je riječ o špijunaži, u klasičnom smislu te riječi, o novačenju špijuna. Taj način obavještajne djelatnosti vrlo je opasan, može izazvati vrlo štetne škandale koji ugrožavaju odnose s prijateljskim državama. Ali prisluškivanje svjetskih telekomunikacija i fotografiranje, to je, recimo to tako, otvoreno i slobodno, a donosi i relativno malo opasnosti. Tehnička sredstva omogućuju sustavno praćenje i prikupljanje obavještajnih podataka bez kompromitiranja. I ta su sredstva, manje ili više, svima na dohvat ruke. Svaka država, prema svojim mogućnostima i ciljevima, odlučuje o tome hoće li ih rabiti ili neće. SAD je odlučio da će ih rabiti. - Ne postoji li tu neko moralno ograničenje, osobito ako se radi o prijateljskim državama? = Mislim da se raspravljanje o etici pri obavještajnoj djelatnosti zapravo i ne postavlja u slučaju prave, klasične špijunaže. Ali se zaista možemo zapitati je li novačenje špijuna pravi način za prikupljanje obavještajnih podataka u Bonnu ili u Parizu. Ali kad je riječ o prisluškivanju telekomunikacija i fotografiranju, čemu potezati etiku? Je li nemoralno fotografirati svijet? - Ali ako se radi o preciznom fotografiranju nekoga tajnog mjesta, npr. francuske pomorske baze s nuklearnim podmornicama na otoku Longue? = Pretpostavljam da je u tom slučaju Francuska poduzela sigurnosne mjere kako bi tu bazu zaštitila od indiskretnih pogleda, pa i onih koji dolaze s neba! A ako se Francuska osjeća nelagodno zbog onoga što čini u toj bazi, zašto bi bilo nemoralno gledati što to ona radi? Moral ne smije biti jednodimenzionalan. Ako ja nešto krijem od prijatelja, zašto bi bio nemoralan pokušaj moga prijatelja da to otkrije? - Budimo precizniji. Ako NSA (National Security Agency - američka obavještajna služba, op. prev.) može prisluškivati Chiracove i Schroederove telefonske razgovore, je li to, po Vašemu mišljenju, moralno? = Ako oni razgovaraju o nečemu za što ne žele da mi to znamo, nije li nemoralno, s njihove strane, da uopće o tome razgovaraju? Postavimo pitanje na drugi način. Pretpostavimo da Njemačka i SAD razgovaraju o francuskim interesima i da je tema razgovora takva da bismo mi, zbog toga, bili u vrlo nezgodnom položaju kad bi to saznala Francuska. Bi li francuski pokušaj da to sazna bio nemoralan? - Neki kažu da saveznici ne smiju špijunirati jedni druge. = To me podsjeća na slavnu izjavu jednog američkog ministra obrane u vezi s tom vrstom operacija. Bilo je to dvadesetih godina ovoga stoljeća. U želji da opravda zatvaranje jedne ustanove zadužene za prisluškivanje telekomunikacija, izjavio je: 'Prava gospoda ne čitaju tuđu poštu'. Mislim da je to savršeni primjer naivnosti. Ne bih htio biti grub, ali mislim da je moraliziranje o tome pomalo naivno i umjetno. I da je zdravi razum ono što nam postavlja ograničenja, a ne moral. A kad je riječ o špijuniranju prijatelja, što se slaže sa zdravim razumom? Mislim da je novačenje špijuna zadnja granica. I da npr. nikako ne smijemo pokušati pronaći špijune među bliskim suradnicima nekog predsjednika ili premijera prijateljske države. - Znači, ne zato što bi to bilo nemoralno, nego zašto što je previše opasno... = Neke se operacije ne poduzimaju samo zato što bi njihova otkrića bila skuplja od vrijednosti koju bi nam te operacije mogle donijeti. A kad je riječ o prijateljskim, savezničkim državama, vrlo su male mogućnosti da vrijednost podataka bude velika, da naši prijatelji upravo sada u tajnosti spremaju nešto što bi nama, Amerikancima, moglo nauditi. Osim toga, vrlo je lako sve saznati među prijateljima. Ljudi vole govoriti, često se zalete i kažu ono što ne smiju... (...) - Kad ste obavljali dužnost savjetnika predsjednika Cartera za pitanja državne sigurnosti, redovito ste mu priopćavali rezultate prisluškivanja i donosili fotografije špijunskih satelita. = Ne samo to, onoga trenutka kad sam ušao u Bijelu kuću bio sam strašno iznenađen mogućnostima špijuniranja. To je prava znanstvena fantastika. - Možete li biti precizniji? = Na žalost, ne mogu. To je vojna tajna. Mogu Vam samo reći da sam bio ponosan, da me se to jako dojmilo. (...) - A sada malo i o Kini. Jedan bivši direktor CIA-e napisao je da ste baš Vi pregovarali s Dengom o gradnji tajne baze za prisluškivanje sovjetskih telekomunikacija na sjeveru Kine. Je li to istina? = Da. Dengu sam predložio, u okviru strateških veza koje smo mi uspostavljali, suradnju na obavještajnom području. A sovjetske strateške pripreme zanimale su i Kinu i nas. Nama su tada strašno nedostajali podaci s njihovih telekomunikacijskih sustava. Zato smo s Kinezima pregovarali o izgradnji te baze. Ali Vam o tome ne smijem ništa više reći. (...)"