NJ. 10.12.FAZ-NUKL.PRVI UDAR NATO-A

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 10. XII. 1998. Obnoviti sjaj a ne čistiti od starudija "Pedeset godina mira i slobode za članice Sjevernoatlantskog saveza poučavaju da će samo stručan političko-diplomatski menadžement kriza danas i u dogledno vrijeme očuvati ili ponovno uspostaviti mir. U nemirnom svijetu punom rizika i pogibelji, zastrašujuće djelovanje vojnom silom ostaje ultima ratio politike. Odlučnost i složnost država NATO-a pri tom stvaraju temelj. Na osnovi toga trebalo bi biti moguće poduzimati buduće korake uzajamnog nadziranog razoružanja a kao daleki cilj postići da se rat kao sredstvo politike definitivno istrijebi. Od te smo budućnosti danas daleko i lakomisleno je i iluzorno vjerovati da se odustajanjem od vlastitih opcija može navesti posjednike oružja za masovno uništavanje ovoga svijeta da odustanu sa svoje strane. Oružje za masovno uništavanje posjeduje nekih 25 država, država u kojima naše vrijednosti ne znače puno. Ni jedna jedina od tih država nije nabavila oružje za masovno uništavanje zbog toga što u NATO-u postoji opcija prve uporabe atomskog oružja, pa stoga ni jedna od tih država neće odustati od svog oružja za masovno uništavanje ako NATO odustane od opcije prve uporabe. Vojna pretpostavka da bi se s relativno velikom sigurnošću očuvao mir i spriječio rat, široki je i fleksibilni spektar oružja koji s velikom vjerodostojnošću može zastrašiti od uporabe sile. Atomsko je oružje pritom ultima ratio u NATO-ovu potencijalu zastrašivanja, koji ne raspolaže ni biološkim ni kemijskim oružjem. Promijenjeno sigurnosno stanje već je 1991. nagnalo savez da temeljito iznova definira ulogu nuklearnog oružja. Nije samo količina nuklearnog oružja drastično promijenjena, nego i moguće opcije uporabe. Ako je za vrijeme hladnoga rata nuklearno oružje u NATO-ovoj strategiji imalo glavnu ulogu s možebitnom nametnutom brzom nuklearnom eskalacijom, danas je njegovo temeljno značenje u sprječavanju uporabe nuklearnog oružja nekog protivnika i zajedno s konvencionalnim oružanim snagama u politički nadziranom zastrašivanju protiv svih drugih, djelomično uračunljivih rizika. Cilj je tako sprječavanje rata a ne akcija. Ne postoje planirane opcije akcija, konvencionalno kao i nuklearno NATO-ovo oružje nije usmjereno ni protiv koga. Čišćenje starudije dakle nije više potrebno. Odavno je obavljeno. Samo postojanje nuklearne opcije NATO-a u velikoj mjeri sprječava rat zbog neizvjesnosti o reakcijama saveza, dakako samo ako njegova akcija nije unaprijed isključena. Opcija prve uporabe nijednom protivniku ne dopušta pouzdanu računicu kakve bi štete mogao pretrpjeti. Ta neizvjesnost sprječava rat na području saveza i isključuje mogućnost da naše demokracije budu podložne ucjenama. U današnjem sigurnosno-političkom stanju, obilježenom sve većim brojem država s nuklearnim, biološkim i kemijskim oružjem za masovno uništavanje, stalnim širenjem i velikim brojem država koje imaju ili žele dalekosežne sustave nosača, to načelo i dalje vrijedi. Odlučujuća izjava u strategijskom konceptu iz 1991. glasi: 'Temeljna svrha nuklearnih oružanih snaga partnera u savezu je političke prirode: očuvanje mira i sprječavanje nametanja rata svake vrste. Nuklearne će oružane snage i dalje imati važnu ulogu time što se brinu da napadač ne bude siguran kako će partner u savezu reagirati na vojni napad.' Održanje toga za mene nije pitanje nuklearne 'teologije' nego očuvanje instrumenta u ruci politike, koji služi samo jednom cilju: očuvanju mira u nemirnom svijetu. Iza tvrdnje da samo tehnički treba odustati od nuklearne prve uporabe, nije uvijek mudro razmišljanje, na prvu primjenu oružja za masovno uništenje odgovor bi bio atomskim oružjem. Nije li to upravo poziv nekom neodgovornom da ga možda ipak jedanput iskuša, dakako protiv nenuklearne države? Jedan je pametan čovjek razmišljao i o tomu što bi takav politički pokušaj, uz pravo da se u savezu o svemu može raspravljati, značio za sklad u savezu. Na posljetku bi taj pokušaj mogao postići baš suprotno od našega cilja: umjesto razoružanja, bijeg u posjed atomskog oružja i umjesto veće sigurnosti, veću opasnost od sukoba. Oni koji s većom sigurnošću žele očuvati mir, a istodobno žele više razoružanja i manje širenja, u dogledno se vrijeme moraju držati zastrašujućeg djelovanja atomskog oružja. Naše demokracije ne smiju biti podložne ucjenama ni politički ni vojno, stoga se politika mora držati 1991. temeljito revidirane i još danas aktualne uloge NATO-ova nuklearnog oružja. Starudija je davno očišćena, stoga deviza saveza može biti samo da stalno, uz prilagodbe stanju, obnavlja sjaj strategije saveza" - piše Klaus Naumann, general i predsjednik vojnog odbora NATO-a u rubrici 'Iz tuđeg pera'.