NJ 26. XI. DIE WELT: NJEMAČKA-NATO

NJEMAČKA DIE WELT 26. XI. 1998. Olako razbijeni porculan "Punu žestinu američke ljutnje zbog njemačkih napomena o prvoj upotrebi atomskog oružja nije na svojoj koži osjetio njemački kancelar ni ministar vanjskih poslova. Washington je oštroj kritici izložio Rudolfa Scharpinga prilikom njegova prvog posjeta SAD u ulozi njemačkog ministra obrane. Pritom valja napomenuti da bi bilo bolje, a vjerojatno i poštenije, tu kritiku nazvati ljutnjom na crveno-zelenu koaliciju. Doduše, ljutnja je pogodila krivu osobu: Scharping je duboko uvjeren da je odlučujuća spoznaja da je Amerika na strani Europljana, a posebno Nijemaca. Kritičari u Washingtonu znali su to, a opisani doček Scharpinga bio je hladno proračunat. Poznavatelji prilika na Potomacu (rijeka u Washingtonu - op. prev.), redom pripadnici ceha stručnjaka, takozvane 'strateške zajednice', uopće ne dvoje da trenutačno ni Joschka Fischer ni Gerhard Schroeder ne mogu kompetentno zagovarati strategiju zastrašivanja, koja je oslonjena na nuklearno oružje i vjerodostojno sprječava rat zastrašivanjem. Fischer to ne može zato što kao član svoje stranke nema kompatibilan svjetonazor a Schroeder ne može iz puno profanijih razloga. Naime, njemački kancelar dosad nije istinski definirao svoju sigurnosnu politiku niti je sam ispitao kakva će galama nastati bude li olako zanemarivao tu temu. U njemačko-američkom odnosu narušeno je tek nekoliko stvari, ali štetu je moguće popraviti budu li Schroeder i njegova vlada brzo djelovali. Čini se da ništa još načelno nije uništeno. No, opasnost postoji. Radi njezina odvraćanja vodeći političari koalicije moraju što prije postići suglasnost o određenim stvarima: naime, u tako osjetljivim pitanjima poput onih vezanih za nuklearnu strategiju, kakofonija naizgled samovoljnih javnih izjava mora što prije prestati. Tek što se vratio u Njemačku, Scharping je to uočio i nastoji djelovati u skladu s tom spoznajom. No, njegov uspjeh pretpostavlja stranačko-politički nesebičnu suradnju Schroedera i Fischera. Inače će javna rasprava njemačke javnosti o NATO-ovoj strategiji izmaknuti kontroli. Takav razvoj događaja ne bi u prvom redu naštetio djelatnim političarima već naciji. To zna i Joschka Fischer, koji se nije slučajno svojoj američkoj kolegici Albright predstavio uz napomenu da kreira njemačku, a ne zelenu vanjsku politiku. Taj interes njemačkog ministra vanjskih poslova možda je još tuđ Fischerovim stranačkim kolegama. Upravo zato treba još jasnije konstatirati sljedeće: kada bi Njemačka bezobzirno i slijepo slijedila prerogativ koalicijskog sporazuma i kao najveća europska sila tvrdoglavo odbijala načelo inicijative - a ne prvog udara, kao što pogrešno piše na brojnim mjestima - našla bi se u okviru NATO-a u opasnoj izolaciji. Načelo solidarnosti bilo bi zanemareno. Valja se prisjetiti sljedećeg: kada je 'stara' SRNJ bila suočena s tenkovskom prijetnjom sovjetskih crta prodora, nitko, čak ni, primjerice, Italija, nije dovodio u pitanje opciju inicijalne upotrebe nuklearnog oružja. Italija to nije učinila, iako nije u istoj mjeri osjećala da je ugrožava sovjetska vojna premoć, koja je u prvom redu uznemirivala Nijemce. Ni Fischer ni itko drugi u novoj njemačkoj vladi ne može se pošteno odvažiti prognozirati kako će izgledati procjena političko-vojnog rizika za deset ili dvadeset godina. Zašto bi, dakle, SAD, ističući argument upravo te nepredvidivosti i imajući na umu, primjerice, moguće posljedice daljnjeg širenja nuklearne ili raketne tehnologije, trebale ispustiti iz ruku instrumente, koji su u prošlosti dokazali da su politički korisni i da zastrašivanjem mogu spriječiti rat? Bilo bi dobro - i to ne samo za gotovo još nerazvijen ugled nove njemačke vlade - kada bi Bonn počeo razborito i bez ideoloških primjesa težnje za mijenjanjem svijeta raspravljati o nuklearnim pitanjima - najbolje za početak iza zatvorenih vrata. Scharping je spreman na to. Schroeder i Fischer trebali bi također biti spremni", drži Ruediger Moniac.