NJ- FR.RUND-FISCHEROV PRVI UDAR-26. XI.

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 26. XI. 1998. Fischerov prvi udarac "Ako nešto nije pokvareno, to ne treba popravljati - tako glasi američka poslovica. Odnosi li se to i na nuklearnu strategiju NATO- a i je li dakle Joschka Fischer opekao zelene prste i koaliciju nepotrebno doveo u prvu vanjskopolitičku krizu? U svakom slučaju treba zaključiti da je saveznik SAD nepovjerljiv i ljut i da se sukob između tadašnjeg ministra vanjskih poslova Kinkela i ministra obrane Ruehea nastavlja između gospode Fischera i Scharpinga. Rudolf Scharping u Washingtonu se pomučio uvjeriti da, barem što se tiče njega osobno, ne pomišlja na promjenu nuklearne doktrine prvog udara svjevernoatlantskog saveza. Za sada se ne zna govori li on i u ime vlade i koalicije. Koalicijski sporazum svakako podupire kolegu iz kabineta Fischera. Ministru vanjskih poslova može se doduše predbaciti da je svoja razmišljanja o zadaći doktrine prvog udara komunicirao prebrzo, u krivo vrijeme i krivim kanalima, no to nimalo ne mijenja njegovo pravo da se u to upusti. I u SPD-u, kao i među Zelenima, od 1991. se kritizira da je savez u prigodi svoje strategijske revizije poslije svršetka hladnoga rata propustio zadati izričitu opciju prve uporabe atomskog oružja. Savez je svoju nuklearnu strategiju tijekom povijesti više puta morao prilagođavati političkoj i vojnoj stvarnosti. 'Masovnoj osveti' pedesetih godina slijedila je ona šezdesetih, nakon što je Sovjetski Savez mogao atomskim oružjem dohvatiti i SAD, strategija 'fleksibilne reakcije', koja je primila na znanje atomski pat. Kao obrambeni savez, NATO nije planirao prvu uporabu strategijskog nuklearnog oružja. Prva uporaba atomskog oružja odnosila se na obranu mučne konvencionalne premoći Varšavskog pakta u srednjoj Europi. Nadmoćnim oklopnim vojskama Istoka, Zapad je za slučaj potrebe želio suprotstaviti nuklearne. Od te prijetnje u srednjoj Europi ništa nije preostalo. 1990., očito u prvom olakšanju što je 'uzajamno prijeteće uništenje' blokova postalo povijest, 16 šefova država i vlada NATO-a suglasili su se s 'londonskom izjavom o izmijenjenom NATO-u' u kojoj je riječ o atomskom oružju kao o 'zadnjem sredstvu'. 1991. na strategijskom vrhu u Rimu taj pojam nije ponovljen, jer je kratio vojne opcije. A radi se o opcijama. NATO je daleko napredovao na putu od obrambenog saveza prema velikom sigurnosnom savezu. Za svoj 50. rođendan u travnju 1999. želi svoju strategiju prilagoditi toj činjenici. Pitanja odnosa prema Rusiji treba isto tako razjasniti kao i pitanja kakve se prijetnje očekuju i je li potreban mandat UN- a za vojno djelovanje 'out of area', dakle izvan područja NATO-a. Interes Washingtona je da u rukama drži što je moguće više karata, uključujući i opciju prvog udara. To ne obrazlaže samo atomskim raketama nego i oružjem B i C suludih despota ili terorističkih organizacija. Je li stoga potrebna doktrina prvog atomskog udara? Teško. Ako je neka vojna prijetnja savezu toliko velika da na nju treba odgovoriti nuklearno, to će biti napravljeno i bez doktrine. No politički su se, odricanjem od njih, otvorile neke opcije. Sve što nuklearne sile mogu napraviti da bi pokazale kako atomsko oružje niti testiraju niti skladište niti ga žele uporabiti, osim kao 'zadnje sredstvo', poslužit će cilju smanjenja širenja atomskog oružja i njegove količine. U Pentagonu se zasad opet glasno razmišlja o tomu da se SAD dalje nuklearno razoružava, čak ako Duma ne ratificira sporazum Start II iz 1993. Argumenti za to su i vojne i političke prirode. Još u travnju 1997. Pentagon je dao američkom kongresu odgovarajuće prijedloge i time prekinuo logiku da samo nadmoćna vojna prijetnja izaziva spremnost na razoružanje. Ne treba dakle pretjerivati. Suzdržanost Njemačke pri glasovanju Glavne skupštine UN-a o rezoluciji za uklanjanje atomskog oružja jednako malo vodi na 'poseban put' njemačke sigurnosne politike kao i Fischerovo pitanje je li doktrina prvog udara još u skladu s vremenom. Štoviše, treba odvagnuti vojnu nužnost prema političkoj koristi. Ono na čemu bi saveznici u svakom slučaju trebali nastojati, jest njemačka vlada koja na tako bitna pitanja govori jednim glasom i stoga izbjegava 'iritacije'" - piše Jochen Siemens.