REPUBBLICA 20. XI. KNJIGA ISTARSKI TALIJANI

ITALIJA LA REPUBBLICA 20. XI. 1998. Sjećanje dva života "Mnogo osjećaja navire pri čitanju knjige 'Bora' Anne Marie Mori i Nelide Milani.(...)Te dvije žene, hrabro, bez želje da si sagrade spomenik, daju nam veliki dar, svoje sjećanje.(...)Obje su rođene u Puli, u Istri, talijanskoj pokrajini prije rata. Kada je Pola postala Pula, a Istria postala Histria, Anna Maria Mori otišla je kao izbjeglica, s roditeljima i bakama, u Firencu. Nelida Milani je ostala, pretvorena je u Jugoslavenku, uz baku i tri brata postala je Milanović. Nelide je sada Hrvatica.(...)Napuštanje male domovine Istre i dolazak u veliku domovinu Italiju, preokrenuo je ideale. Italija o kojoj se u domu pričalo bajke, lijepa izdaleka, viđena izbliza bila je razočaranje.(...) I stoga što našem cinizmu djeluju smiješni, ako ne i mrski, oni sugrađani (izbjeglice!) koji su, bez obzira što su Dučea vidjeli s glavom nadolje, ostavili stvari kako bi zadržali svoje ime i nastavili govoriti talijanski! Vjerovali su u domovinu Italiju! Nelida je ostala u Puli jer je njezina baka bila vezanija za mjesta, predmete svog siromaškog rada, narječje, uz gostionicu. Dok je Anna Maria otkrivala ispraznost zajednice neposobne da svojoj prošlosti dade dostojanstvo. Nelida je pribivala pretvaranju Istre u jedan čudan, tuđ, neprijateljski, genocidni svijet. Gostionica je bila nacionalizirana, a svuda uokolo bili su nepoznati ljudi, nepoznat jezik za učenje u školi, imena puna c, j i z.(...) Žene nalaze mnoge odgovore, od kojih im niti jedan ne objašnjava razlog traume. Stuparich je 1921. pitao: 'Smije li se zaposjesti kuće, polja, i crkve tih Slavena i nametnuti im, s revolverom u ruci, da ne vole, da ne misle i da ne mole na slavenskom jeziku?'. Nekoliko desetljeća ranije Tommaseo je napisao: 'U neobrazovanu narodu čovjek koji govori ilirski uvijek će s nepovjerenjem gledati čovjeka koji govori talijanski'.", piše Silvia Giacomoni.