US WP17. XI. KRITIKA SAD-oklijevanje

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 17. XI. 1998. Kolebljivost "Gdje je Maggie Thatcher kad ju trebamo? Ubrzo nakon što je Irak napao Kuvajt, ona se sastala s predsjednikom Bushom i rekla mu: 'Sad nije vrijeme za kolebljivost'. Danas ne postoji nitko tko bi to rekao Billu Clintonu. A on je pokazao kolebljivost", piše Charles Krauthammer. "Sadam se opet nateže s Amerikom, a Clinton krotko dopušta povratak na status quo ante. Sadam izbacuje UN-ove inspektore, zanemaruje razmirice i dovodi Sjedinjene Države na rub rata. To čini nekažnjen. Svakim potezom, on dobiva. Prošle je veljače pridobio Kofija Annana da neutralizira UN-ov režim inspekcije oružja. Ovaj put dobio je Annanovo obećanje da će se založiti za uklanjanje iračkih gospodarskih sankcija. Ono što nije u redu u ovoj ludoj igri nije nepravda - pravda je otišla na odmor kad je George Bush dopustio Sadamu da preživi Zaljevski rat - već stimulacija. Jednostavno je izopačeno nagrađivati Sadama. To jamči da će on to učiniti ponovno. Sadam, također, dobiva američkim gubitkom. A gubitak je znatan. Ne samo u novcu, već u moralu. (...) A ništa toliko ne demoralizira kao kad visoko zapovjedništvo pokaže neodlučnost. Clinton je imao iznimnu mogućnost zadati Sadamu golem udarac. On je ustuknuo. Rijetko kad su nam zvijezde bile toliko sklone. Kao i 1990., Sadam se preračunao. Izgon UN-ovih inspektora bila je tako otvorena provokacija da je Sadam ostao potpuno izoliran. Izgubio je Rusiju. Izgubio je Kinu. Izgubio je Francusku. Na posljetku je izgubio i Arape. Presudni događaj bila je neouobičajeno čvrsta odluka osam arapskih zemalja (Egipta, Sirije, Saudijske Arabije i pet zaljevskih država) kojom se za krizu i njezine posljedice okrivljuje Sadam. Njihova izjava da će Sadam biti kriv za svaku katastrofu koja se dogodi Iraku, bilo je zeleno svjetlo Clintonu, iz krajeva koji su godinama pokazivali samo žuto i crveno. Nikad od Zaljevskog rata uvjeti nisu bili bolji za ozbiljno slabljenje, ako već ne i rušenje, Sadama. U usporedbi sa 1991., njegov je položaj vojno i politički slabiji. Budući da su Zapadnjaci proveli sedam godina švrljajući njegovom zemljom, naše je obavještavanje u skladu s tim bolje. Čak je i mjesec bio na našoj strani: smanjivao se (mračne noći sigurnije su za bombardere.) Nesposoban da razluči krizu od prigode, međutim, Clinton je tu iznimnu priliku proigrao. Sadamovo otvoreno ometanje dalo je Clintonu jasan, razumljiv, opće prihvaćen casus belli. Sad toga više nema. Clinton tvrdi da ništa nije izgubljeno: ne održi li Sadam riječ (kao što znamo da neće), a inspektori budu ometani, Clinton tvrdi da je spreman na napad. Teško. Ako je Clinton oklijevao napasti kad je imao jednodušnu međunarodnu potporu i jasan casus belli, kakvi su izgledi da će riskirati 10.000 mrtvih Iračana (što je vojna procjena žrtava početnog napada), kad UNSCOM-ovu glavnom inspektoru Butleru, recimo, bude onemogućen pristup farmaceutskom pogonu? Ići u rat zbog nekog neznatnog inspekcijskog 'uvjeta'? Sama je zamisao smiješna. Trenutak je prošao. A što smo dobili? Povratak UNSCOM-a? Po vladinom vlastitom priznanju, UNSCOM je nedjelotvoran. (...) Vlada brka ciljeve i sredstva. UNSCOM je sredstvo za cilj uklanjanja iračkog oružja masovnog uništenja. Sumnja li itko da će UNSCOM opet biti spriječen? Cilj je američke politike, u najvećoj mogućoj mjeri, razoružati, omesti i uništiti Sadamov poredak. Nemilosrdna zračna kampanja imala je dobre izglede da u tome uspije. Točno, ni za 40 dana to nismo uspjeli 1991. No Sadam je 1991. bio mnogo moćniji. A činjenica da je ovaj put tako očajno želio sprječiti napad pobija malodušnike, koji misle da bi napad propao ili nam se čak osvetio. Sadam očigledno nije tako mislio. On se izvukao iz krize jer se istinski bojao moguće lančane reakcije na američki napad. Njegov strah bio je naša prigoda. Clinton je dopustio da ona prođe."