it corriere 5.XI.- zapadno javno mnijenje

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 5. XI. 1998. Zapadnjake je izdala povijest. Koliko tišine nakon strasti za ideologijama "U demokratskom javnom mnijenju osjeća se jak miris močvare. Strasti miruju, kao paralizirane, i pred moskovskim odronima. To je, možda, kazna koja nas pogađa jer smo planet gledali iskrivljavajućim naočalama naših plemenitih predrasuda, a da nismo uzimali u obzir tradicije, kulture, duhove koje su pratili egzotične narode kojima smo poklanjali savjete, s visine našeg bara politički ispravnih. Mi, u baru (u novinama na televiziji) izgovorili smo mudre stvari, koje uopće ne niječemo. No danas smo zaglavili u razočaranjima. Navijali smo protiv svakog kolonijalizma (očitog ili prikrivenog) i nismo mogli predvidjeti da će oslobođenje Alžira osloboditi okrutnost fundamentalista. Niti da će u području Velikih jezera i (gotovo) cijeloj Africi milijuni ljudskih života biti pogođeni izostankom politike, starim mržnjama, grabežljivošću susjeda. Željeli smo slobodu za Indokinu. I vidjeli smo zločinački komunizam u Kambodži, deportacije i prisilni rad u Laosu i Vijetnamu. Bili smo protivnici šahovog autoritarizma u Iranu, no nakon njega je taj narod potlačen nemilosrdnom teokracijom. U međuvremenu pljeskali smo afganistanskim domoljubima, koji su se borili da bi razbili sovjetski jaram. Imali smo pravo, naravno. Međutim, sada, u Afganistanu talibani samovoljno vladaju, i trebalo bi pitati žene te zemlje da li se osjećaju sretnijima i slobodnijima. Posljednje vijesti: (iranski) šiitski ekstremisti sukobljavaju se s (afganistanskim) sunitsim ekstremistima. Na čijoj ćemo strani biti ovoga puta? Kažimo istinu: ni na čijoj. Osjećamo se izgubljenima i zbunjenima. Ne radi toga što bi povijest bila završena (kako smatra slavni Fukuyama), već stoga što ona svakoga dana ponovo započinje, okrenuta unatrag, i (očito) ju uopće nije briga za naše savjete. U sjeni globalnog gospodarstva i takozvanog potvrđivanja vlasti, plemenski sukobi ne nestaju, već se (štoviše) umnožavaju i proizvode pokolje. Mi koji sjedimo u baru, više nemamo recepata. Stručnjaci smo u neuspjesima, to jesmo. Naučili smo da nije ispravno suprotstavljati se komunizmu fašizmom (i obratno), da nije razumno prijeći s kolonijalizma na fanatični fundamentalizam, da nije korisno birokratsko planiranje zamijeniti s pljačkaškim kapitalizmom. Pa opet, tek da se raspravlja, nastavljamo na vagu dodavati naše sudove o gulazima i lagerima, o prepotenciji i propastima Zapada i Istoka. Praveći se da ne znamo da nasilje suprotnog predznaka kao rezultat ne daje izjednačavajuću ništicu, već neprihvatljiv zbroj nasilja. Mnogi, ovdje u baru, primorani su zaključiti da ovo stoljeće zalazi u more grizodušja. U Rusiji niču nostalgičari komunizma, carizma, nacionalizma i arhaizma (postojalo je kmetstvo, no koga briga?). U velikim dijelovima svijeta, uključujući Europu i Padaniju, ponovno se otkrivaju (mutatis mutandis) vjerski, etnički i lokalni fundamentalizmi. Ponetko neutješivo ponavlja kako je pogibeljno masama pružiti izbor između sigurnosti i slobode, jer većine (kako se čini) žele izvjesnost, i pod cijenu da pretrpe poneku zabranu više. Tako, pred tolikim razočarenjima i porazima, blijedi želja za mijenjanjem svijeta. U baru, malobrojni zagovaraju strpljenje, čekanje, poštivanje drugih identiteta. Malobrojni podsjećaju da su demokracije međusobno različite i da se nijedna ne može stvoriti ukazom, niti poklonima stranih sila, niti dijeljenjem gospodarske pomoći više ili manje lakomim i/ili prosvijetljenjim oligarhijama. Svako malo televizija prenosi slike egzotičnih sukoba. A prašanjava lica tih jadnih ljudi sliče talijanskim djedovima ili pradjedovima, koji su trpjeli u europskim građanskim ratovima. Mnogi od njih su pridonijeli, malo po malo, dodavanju ponekog komadića slobode i demokracije. Malo po malo, prijatelji iz bara. Malo po malo", piše Giuliano Zincone.