corriere 4. XI.-Finkielkraut Pinochet

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 4. XI. 1998. 'Uhićenje Pinocheta raduje. No nezakonito je tako mu suditi' "Alain Finkielkraut, 'filozof koji se protivi', ne pridružuje se jednoglasju. Nalozi za uhićenje bivšeg čileanskog diktatora ne djeluju mu uvjerljivo. Do kraja zagovornik zakonitosti, postavlja zamršena pitanja o pravu i demokraciji. 'Kada sam saznao da Pinochet riskira da se nađe pred sudom i da odgovara za svoje zločine, moja prva reakcija bila je radosna. Ništa nije toliko nepodnošljivo kao to da tirani ostaju nekažnjeni, a ništa, naprotiv, ne oduševljava toliko koliko napredak čovječnosti. No radost ne treba priječiti promišljanje, niti problematiziranje stvari. Pinochet je optužen za genocid, no pokolji koje je on prikrivao i, nedvojbeno, zapovjedio ne čine genocid, odnosno pokušaj usmrćivanja jednog naroda ili etniciteta. Zločini protiv čovječnosti proglašeni su nezastarivima, i danas se govori o zločinima protiv čovječnosti svaki put kada se želi potegnuti nezastarivost. Ovo društvo se raduje sve većem prostoru prava, no kakvo je to pravo koje si uzima toliko slobode u spajanju činjenične svarnosti i pravnih kategorija?' - Znači li to da se Pinochetu ne može suditi u Madridu, Parizu ili Ženevi? = Čile, zemlja koja je ponovno postala demokratskom, odabrala je put amnestiranja, što je zasigurno razočaravajuće, no, kao što je napisao Paul Thibaud (nezavisni intelektualac, urednik lista Esprit), 'sudac čija je zemlja iz frankizma izišla propisujući zaborav, treba potkopati isti taj proces u Čileu'. Da bi upravljanje pamćenjem naroda jednakopravno pripadalo svima, nije dovoljno to da uspostavljamo jedinstvenu zajednicu čovječanstva.. Osim toga, granice, koje su danas tako propusne, možda zaslužuju requiem. U Europi su one služile zadržavanju mnogih vlasti, a nije samo državna vlast prijeteća. Treba li se radovati kada su suci ti koji traže ukidanje granica? Oni su već zatrli profesionalnu tajnu, tajnu privatnog života i tajnu školovanja. Jesmo li sigurni da će samo zločinci biti žrtve svjetskog sudbenog prostora koje se stvara pred našim očima? Među pravima čovjeka Baudelaire htio je dodati i pravo da se ode. Vrlo brzo postat će nemoguće otići, uvijek ćemo se nalaziti na istom mjestu. - Što onda treba činiti? Dopustiti nekažnjivost diktatora? = Mogu li suci i novinari koji za svoje inicijative nikome ne odgovaraju očekivati da predstavljaju čovječanstvo? Međunarodno pravo, uostalom, ne čini međunarodnu politiku. Kroz deset godina neki će novozelandski sudac, zanesen moralom, zatražiti izručenje Slobodan Miloševića koji će se liječiti u nekoj klinici vanjske Mongolije. No treba djelovati danas, i djelovati politički. - Mnogi su, a među njima i čelnik francuske liberalne stranke Alain Madelin, napisali da pravo čovjeka nadilazi prava država. = Madelin pripada orbiti najradikalnijeg liberalizma i, u nekom obliku, podupire odumiranje države i svih njezinih ovlasti. To nije ispravno; država je još izraz opće volje, i mi znamo da su društva bez države, ili ona gdje je ona slaba, krajnje nasilna društva. Pogrešno je kazati da se vlast države ostvaruje na uštrb pojedinca, pojedinci su mnogo bolje zaštićeni državom, kako ona danas djeluje, nego što bi bili pod nekom drugom vlašću ili što bi bili pod zaštitom sudaca. Naš sadašnji problem je moć sudaca. Treba li misliti da je ona važnija od vlasti države? Dvojim glede toga. - Nisu se sve zemlje suočile, kao Čile ili Španjolska, s problemom pomirbe i problemom pamćenja. U Južnoj Africi je povjerenstvo kojime je predsjedao velečasni Desmond Tutu napravilo neku vrstu kolektivne katarze. = Da, to je jedna vrlo zanimljiva i, također, složena kolektivna katarza, s obzirom na reakciju Afričkog nacionalnog kongresa (stranke Nelsona Mandela) na objavu Tutuovog izvješća. Mi imamo osjećaj da nam se Južna Afrika ponovno približava, osjećaj koji proizlazi iz naše telekomunikacijske nazočnosti događajima na planetu. No nemamo pravo, umjesto nje, obavljati posao koji treba obaviti Južna Afrika. Ako se treba suditi Peteru Bothi, primjerice, to treba obaviti sud u Pretoriji, a ne neki belgijski sud. Trebamo se probuditi iz našeg velikog tehnološkog sna. Tehnologija je fizički ukinula udaljenosti, no udaljenosti postoje, postoje posebnosti, i samo njihovim poštivanjem može se ostvariti zajedničko pravo i zajednički svijet. Ako se ide prebrzo, otići će se unatrag."