11. X. EL PAIS 1 O RJEŠAVANJU KRIZA

ŠPANJOLSKA EL PAIS 11. X. 1998. 'Da' privremenom nadzoru U rubrici 'Mišljenja' list donosi dva gledišta o mogućem rješavanju financijskih kriza u svijetu. U prvome članku, svoje viđenje iznosi Luis de Sebastian, svečilišni profesor ekonomije sa sveučilišta Ramon Llul. "Nipošto, kažu branitelji 'statusa quo'. Reguliranje nije prikladno i ne smije se rabiti na tržištu, a ne može ni funkcionirati. Liberaliziranje kapitala je 'ireverzibilna tendencija' (Međunarodni monetarni fond). Važno je da financijski sustavi država dobro funkcioniraju. 'S međunarodnim financijskim sustavom koji je, već po samoj svojoj prirodi, pun opasnosti, države se moraju jako usmjeravati prema tržištu, i tu mora postojati jako dobra regulacija i sve mora biti vođeno izvanredno oprezno, kako bi preživjele bez ozljeda' ('Financial Times', 2. listopada, uvodnik). Budući da, kao što smo se mogli uvjeriti u Tajlandu, Indoneziji, Maleziji, čak i u Koreji, financijski sustavi tih država nisu baš jako usmjereni na tržište, a to znači da su loše regulirani i da se pri upravljanju tim sustavima više rabi hrabrost nego oprez, treba zahtijevati da se to promijeni, i da se reguliranje obavlja kako treba. 'Mora se učiniti mnogo više kako bi se ojačali unutarnji financijski sustavi... A tu će budnost Međunarodnoga monetarnog fonda odigrati veliku ulogu' (Stanley Fisher, MMF). Gotovo ništa od toga! To je isto što i tražiti od tih azijskih država u naglom razvoju koje, već prema definiciji, nemaju zrele financijske sustave, jer inače ne bi bile takve države, da sazru prije sljedeće krize. Dobro, ali koliko se vremena može razborito čekati da se dogodi ta promjena? Koliko će vremena trebati Brazilu, na primjer, koji je na rubu ponora, za reformu i jačanje svojih financijskih ustanova kako bi one funkcionirale kao one u Velikoj Britaniji ili kao one u Portugalu, koji je Brazilu bliži? Vrijeme potrebno za dozrijevanje financijskih ustanova država u gospodarskom usponu ne smije biti manje od petogodišnjeg ili desetogodišnjeg razdoblja. Jer, traži se promjena funkcioniranja cijele mreže važnih ustanova. Riječ je ne samo o promjeni dizajna i organizacije, s uvođenjem nove politike i novih norma, što se može učiniti za godinu dana novcem međunarodnih ustanova, nego ponajprije o tome da se javnost, tvrtke i organizmi koji se služe tim financijskim sustavom prilagode promjenama te da se prikladno počnu koristiti tim ustanovama. Nužno je i da korisnici toga sustava poštuju norme te da se podvrgnu reguliranju sustava, a za to su opet potrebni djelotvorni mehanizmi koji će ih na to prisiliti. To zahtijeva uvježbavanje stručnjaka, učenje u praksi i, u prvom redu, promjenu ponašanja tisuća i tisuća korisnika. A za takvo nešto, u svakoj je državi potrebno dosta vremena. Za vrijeme toga dozrijevanja, koje će, bude li nužno, nadzirati i Međunarodni monetarni fond, protok kapitala koji dolazi u te države mora biti pod nadzorom kako ne bi bio zaprekom procesu u tijeku. Zato sam ja zaista pristaša diskriminatorskog nadzora kapitala koji dolazi u države s gospodarstvima u usponu, i u sve one koje ne budu imale mehanizme za nadzor i reguliranje primjerene opasnostima od pokretljivosti, veličine i složenosti novca koji pristiže. Moglo bi se raspravljati o načinu nadzora. Prethodni depoziti, kao u Čileu, možda još i stroži, neka vrsta Tobinova poreza, ili nešto sasvim novo, nešto što financijski inženjeri izmisle. No, vjerujem da ti načini nadzora mogu biti samo privremeni, jer nakon nekog vremena, tehnologija će se već pobrinuti da oni postanu nedjelotvorni. Taj bi nadzor zapravo bio način za dobivanje na vremenu, kako bi se te države motivirale za reformu svojih ustanova i kako bi imale vremena da na to priviknu svoje dužnosnike, svoje tvrtke i svoju javnost. Prethodni se argument uklapa u logiku većine ekonomista, bankara i političara. Svi oni priznaju da kapital koji slobodno dotječe državama s gospodarstvom u naglom usponu ne može trajno pridonositi dobrom funkcioniranju gospodarstva zato što u tim državama ne postoje uvjeti za korištenje tako velikog i nepostojanog kapitala. Iz prethodne se premise može izvući samo jedan zaključak, a oni ga ne žele izvući: ako kapital ne može biti djelotvoran zbog nekog nedostatka onoga kojemu je namijenjen, mora se naći pod nadzorom, diskriminiran, mora mu se zabraniti mogućnost ulaska. Uzmimo poznatu metaforu Larrya Summersa: ako stavimo mlazne motore na klipne zrakoplove, treba očekivati nesreće, jer oni nisu prilagođeni za letove brzinom od 900 km/h". 120249 MET oct 98