LA REPUBBLICA 28. IX. -SCHROEDER, NJEMAČKA I EUROPSKA LJEVICA

ITALIJA LA REPUBBLICA 28. IX. 1998. Reformizam više nema alibi "Ljevica osvaja i vodeću zemlju Europe. Schroeder se pridružuje Blairu, Jospinu i Prodiju i, štoviše, SPD će, s obzirom na važnost Njemačke, morati preuzeti vodeću ulogu među socijaldemokracijama koje su na vlasti. Kakva god bila koalicija koju će Schroeder izabrati, on je pobijedio, jedan socijalist je novi kancelar. Posljedice će se, neizbježno, proširiti na političke ravnoteže kontinenta i na reformističke strategije ljevice. Utjecaj toga događaja među prvima će osjetiti Italija, jer je naša zemlja posljednjih godina više od ostalih bila izložena privlačnoj snazi njemačkog modela. Njemačka nam je putem Maastrichta prenijela svoj gospodarski ustroj sačinjen od stege u javnom proračunu, monetarne stabilnosti i socijalnog usklađivanja. Hodočašće u Bonn je u liturgiji naših predsjednika vlade zamijenilo posjete Washingtonu tijekom pedesetih i šezdesetih godina. Naš ulazak u euro odigrao se između Kohla i Bundesbanke. Financijska kronika ovih dana podsjeća nas da je i na zemljovidu talijanskog kapitalizma njemačka snaga zauzela strateške položaje. Konačno, svi od Prodija do Cossige, od Berlusconija do Marinija, pristaša ili protivnika velikog centra ili nove desnice, morali su računati s političkim nacrtima CDU-a. Danas se kreće od Schroedera, novog gravitacijskog središta europske politike. Za ljevicu, pobjeda SPD-a neizbježno postavlja izazove reforme Welfarea; velikog iskušenja kroz kojega reformizam mora proći kako bi odredio uvjete novoga društvenog sporazuma koji će utemeljiti suvremenu solidarnost između starih zaštićenih i novih isključenih, a da pri tome ne žrtvuje kompetitivnost i inovativnost. To gradilište političke i društvene inženjerije svoje središte mora imati u Njemačkoj, jer nijedna druga socijalna država ne zaslužuje poštovanje poput Njemačke. Porajnski Welfare nije talijanska karikatura države socijalne pomoći, sačinjene samo od mirovina, to je čvrst i djelotvoran sustav koji zna štititi slabe (uključujuči i useljenike), uzdržavati nezaposlene, a da istovremeno mladima jamči najvišu kvalitetu obrazovanja na svijetu (Njemačka ima četiri milijuna nezaposlenih, no nema pravi problem nezaposlenosti mladih). To je skupa socijalna država, koja poduzeća potiče da se presele u inozemstvo. No, ona predstavlja jamstvo složnosti, a njezinu razgradnju oklijeva tražiti i sam njemački kapitalizam, a niti Kohl nije nikada sanjao da ga 'thacherizira'. Njemački model, između ostaloga, unatoč stereotipa, posljednjih je godina pokazao umjerenu sposobnost samoreformiranja iznutra. To pokazuje rastuće pristajanje gospodarskog establishmenta na anglo-saksonsku transparentnost, ili sve veći broj mikrosporazuma između poduzeća i sindikata kako bi se tržište rada u njemačkim istočnim pokrajinama (koje su poput našega juga) učinilo prilagodljivijim. Ova Njemačka u tranziciji treba politički nacrt. Schroeder je pobijedio obraćajući se 'naraštajima promjena', govoreći o osuvremenjivanju, obećavajući da zemlju neće podijeliti na dva dijela. Sramežljivi Kohlov reformizam već je odavno zapeo zbog protivljenja sindikata i zbog načela federalizma. Sada je red na njegova nasljednika da pokaže kako u kontinentalnoj Europi samo ljevica može uspjeti provoditi promjenu, gdje desnica ne uspijeva jer društvo dijeli na dva dijela. Najveća opasnost za Schroedera nalazi se u njegovoj prošlosti. Kao predsjednik Donje Saske, on je znao oko sebe okupiti blok centra, , znao je napraviti savez sa sindikatima i posjednicima, no to je činio služeći se starim politikama društvene pomoći (pomoć Volkswagenu), protekcionizmom (protiv stranih kupnji, Continentala i Preussag Stahl), i uz neobaziranje na proračun. Neo- kancelar vuče i famu provincijalnog euroskeptika, koji sve do zadnjeg trenutka nije vjerovao u jedinstvenu valutu, i koji je vodio predizbornu kampanju tražeći Europu koja manje stoji njemačkoga poreznog obveznika. No i Kohl je na kraju iscrpio svoju euopeizam pod pritiskom bavarske desnice. Stalno Schroederovo iskazivanje poštovanja Helmutu Schmidtu koji je utemeljio europski monetarni sustav, ostavlja nadu da će nove odgovornosti proširiti njegovu međunarodnu viziju. Njemačko vodstvo u Uniji ne uvjetuje samo nas, zemlje s ograničenom suverenošću, već obrazuje i one koji ga provode. Schroeder je izabran za glavnog kormilara u trenutku velikih izazova i opasnosti: nad rođenjem eura je sablast svjetske recesije, a sama jedinstvena moneta kreće neuravnotežena bez demokratske ovjere političkoga jedinstva. Stroga Europa bankara, s apsolutnim prvenstvom za gospodarstvo, abdikacija politike, naslijeđe su desnice koja je kulturalno vladala dugo vremena. Jedna za drugom prijestolnice su padale u ruke socijaldemokratskih vlada, no kakva je Europa ljevice još ne znamo. Djelomice i stoga što Blair i Jospin utjelovljuju dva previše nacionalna i nacionalistička puta da bi se kandidirali za univerzalnu ulogu. Nakon Schroederove pobjede reformizam više nema alibi. Sve glavne poluge su u njegovim rukama. S Amerikom koja tetura, sa srušenim azijskim kapitalizmom, s dvije trećine čovječanstva koja riskira da završi u bijedi, nikada kao danas nije postojala potreba za jednim europskim modelom. Ljevica je bila pred jednim sličnim izazovom, za vrijeme velike krize 1929., i doživjela je tragičan neuspjeh. Danas povijest nudi drugu priliku", piše Federico Rampini. 290233 MET sep 98