FAZ-OBRADA PROŠLOSTI-25. VII.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 25. VII. 1998. Obrada - njemački specijalitet? "Ne samo u Njemačkoj ljudi se muče s povijesnom obradom smeđe, crvene diktature. U mnogim zemljama svijeta - u Čileu, Kambodži, Španjolskoj poslije Franca, kao i u svim postkomunističkim državama - bili su i jesu pred problemom kako postupiti s prošlošću koja opterećuje. Toj je temi posvećena duboka rasprava britanskog publicista Timothyja Gartona Asha u broju 40 časopisa 'Lettre'. Za ono o čemu se radi u toj politici sjećanja, piše Garton Ash, u engleskom jeziku ne postoji riječ. Nijemci da naprotiv imaju dvije, što je indicija da se radi 'o nečemu što bi mogao biti njemački specijalitet'. Iskustva stečena u Njemačkoj i kod njezinih istočnoeuropskih susjeda od svršetka komunizma s različitim, čak suprotnim pokušajima svladavanja prošlosti, u središtu su Garton Ashove analize. On pri tomu postavlja četiri temeljna pitanja: mora li se prošlost uopće zadržati u sjećanju i obrađivati ili ju jednostavno treba zaboraviti i gledati u budućnost, drugo, ako uopće netko želi s njom obračunati, tko bi to trebao biti i na posljetku: kako? Na prvo pitanje, dakle na pitanje 'žalostan posao ili konačna crta', za Njemačku je odgovor sasma jasan: dakako, držali su Nijemci, treba se sjećati! Naravno, treba na sve moguće načine obračunati s obje njemačke diktature! Njemačka je u tom pokušaju 'postavila novu normu cjelovitosti'. Pritom su Nijemci rabili moralne, psihološke i političke argumente. Zanimljivo je što se njihov moralni zahtjev obvezatnog sjećanja često poziva na rečenicu iz židovske tradicije, da se tajna iskupljenja zove sjećanje. Osim toga postoji psihološka misao da je i za narode i za pojedince loše potiskivati sjećanja, a naprotiv, dobro je preuzeti muku tugovanja. Vlada uvjerenje da će ta obrada dovesti do toga da se spriječi ponavljanje zla. Očito zbog holokausta nitko u Njemačkoj ne bi smio dovesti u pitanje takva opravdanja pokušaja svladavanja povijesti. Ipak se na mnogim drugim mjestima svijeta i u mnogim drugim vremenima argumentiralo suprotno. 'Povijesno su zagovarači zaborava brojni i važni. Samo dva dana poslije Cezarovog ubojstva, Ciceron je primjerice izjavio pred rimskim senatom da sva sjećanja na ubilačke razmirice treba predati vječnom zaboravu... Europski mirovni sporazumi, od sporazuma između Lothara, Ludwiga Njemačkog i Karla Francuskog 851. godine do sporazuma iz Lausanne 1923. izričito su zahtijevali zaborav. Isto tako i francuski ustavi iz 1814. i 1830. Engleski je bratoubilački rat svršio zakonom u nekažnjivosti.' Čak i poslije 1945. u Europi je bilo mnogo primjera strategije zaborava. Tako se francuska poslijeratna republika poslije prvog bijesa čišćenja temeljila na više ili manje svjesnoj politici nadomještanja bolnih sjećanja na kolaboraciju nacionalnim mitom o Francuskoj koja se borila u pokretu otpora. Veliki dio zapadnoeuropskih poslijeratnih demokracija doista je izgrađen na temelju zaborava. Treba pomisliti samo na Italiju ili na Austriju Kurta Waldheima koja je uz pomoć saveznika sretno pretvorena u nevinu žrtvu nacističke agresije. Zapadna Njemačka pedesetih godina pripada tom nizu isto kao i Španjolska poslije Franca 1975., gdje je prijelaz u demokraciju postignut svjesnom strategijom mirovanja prošlosti, dakle izbjegavanja sudskih procesa, čišćenja i povjerenstava za istinu. Slično vrijedi za Poljsku poslije komunizma. Prvi poljski nekomunistički premijer poslije više od četrdeset godina Tadeusz Mazowiecki u svojem je nastupnom govoru pred parlamentom govorio o debeloj crti između sadašnjosti i prošlosti. U to je početno doba općenito stajalište bilo da se prošlost zaboravi, odustane od predbacivanja kao i od postupaka i da se umjesto toga prema španjolskom uzoru gleda u budućnost demokracije i na 'Europu'. Djelomično je razlog za to bio u tomu što se 1990. jednostavno nije moglo zamisliti povratak postkomunista na vlast slobodnim izborima. Stoga su držali da nije politički potrebno podsjećati ljude na strahote komunističke prošlosti. Bilo je naprotiv puno, puno drugih tema koje su se činile važnijima. U srednjoj Europi politika Njemačke u sustavnom, besprimjerno opsežnom istraživanju prošlosti, za razliku od Poljske početne politike, kani povući crtu između prošlosti i sadašnjosti. No poljski pokušaj slijeđenja španjolskog primjera nije bio osobito uspješan: u roku od godinu dana tema komunističke prošlosti opet se javila da bi mučila poljsku politiku. 'Moj zaključak glasi: ako se to mora napraviti, neka bude brzo, na ispravan, izričit i zakonit način. Velika je prednost što ljudi poslije toga mogu početi iznova.' Pitanje 'da li' glede svladavanja prošlosti usko je povezano s pitanjem 'kada'. Isto tako je pitanje 'tko' je nadležan za svladavanje povezano s pitanjem 'kako', dakle na koji se način treba i može obračunati s prošlošću. Tako je poslije 1990. proces obrade DDR-a od strane zapadnih Nijemaca istodobno bio i olakšan i otežan: administrativno olakšan, psihološki otežan. Drukčije je bilo u zapadnim zonama Njemačke poslije 1945. kad su saveznici, dakle ne Nijemci, bili odgovorni za 'denacifikaciju' i za nuernberške procese. Provedba iz vana, poslije totalnog poraza, očito je imala i prednosti i nedostataka. Prešućivanje nacističke prošlosti pedesetih godina moglo se shvatiti djelomično kao reakcija na 'pravdu pobjednika', a osim toga se moglo opravdati i time što je konsolidacija demokracije u zapadnoj Njemačkoj olakšala, naime pridonijela, da nacisti postanu demokrati. No dugoročno žaljenja vrijedne posljedice ne smiju se previdjeti. Dva desetljeća kasnije ta je 'amnestija i amnezija' navukla ne samo silovite protureakcije nego i koban nesporazum. Mnogi su pripadnici utjecajnih 68-ih bili naime uvjereni da su tajenje nacističke prošlosti i protukomunizam starijeg naraštaja dvije strane iste medalje. 'Mnogi od njih reagirali su tako da su proizvodili simpatizirajuća, čak ružičasto obojena izvješća o komunističkoj istočnoj Njemačkoj, primjerice bez spomena Stasija. 'Tu postoji zanimljiva, perverzna povezanost. Pobuna 68-ih protiv propusta očeva da prošlost napredne njemačke diktature potpuno obrade, dovela je do nesposobnosti da se jasno spozna zlo diktature DDR-a. Garton Ash unutarnje državne sudske procese, kaznene procese, barem na našim širinama, nedvojbeno drži neprikladnim načinom svladavanja prošlosti. Uvjeren je 'da najviše odgovara put lekcija iz povijesti'. Ako se, biblijski formulirano, izgovori istina, istodobno će se doći na najbolji i najlakši put 'da bi se obračunalo s teškom prošlošću'" - piše Arnulf Baring. 270227 MET jul 98