NJEMAČKA 6. VII. FAZ: NITKO VIŠE NE MOŽE OSPORAVATI BLAŽEVIĆEVU STRUČNOST

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 6. VII. 1998. Nedokučivi Blažević je skupinu razmaženih profesionalaca oblikovao u taktički discipliniranu momčad gotovo njemačkog tipa igre, ističe Matthias Rüb. "Miroslava Blaževića nije moguće proniknuti. Prije dvije godine činilo se da se našao na kraju svoje uzbudljive karijere. Hrvatska reprezentacija poražena je u četvrtfinalu protiv Njemačke s 1:2. Blažević je objavio ostavku, ali nogometni savez, a vjerojatno i hrvatski predsjednik Tuđman, trenerov pokrovitelj i zaštitnik, nagovorili su ga da ostane na tom položaju. Dobre dvije godine kasnije, učitelj nogometa, rođen 1935. u bosanskom gradu Travniku, nalazi se na vrhuncu svoje nogometne moći. No, trenerova žeđ za pobjedama ni u kom nije utažena subotnjom pobjedom od 3:0 protiv Njemačke. 'Kada smo već otišli tako daleko, želimo postati i svjetskim prvacima', kazao je nakon utakmice. Blažević nikada nije bio skroman. Nogometašku karijeru, koja ga je u početku odvela u Sarajevo, a potom u zagrebački 'Dinamo', bio je prisiljen dokončati krajem pedesetih godina nakon teške povrede. Nakon toga Blažević je svoju glad za nogometom gasio na trenerskoj klupi. Nakon trenerske diplome 1963. radio je prvo s bosanskim i hrvatskim drugoligaškim klubovima, a 1970. otišao je u Švicarsku, gdje je s klubovima iz Sittena, Lausannea i Züricha (Grasshopper) zabilježio znatne uspjehe, a 1976. čak je nakratko vodio švicarsku reprezentaciju. Daljnje postaje njegove trenerske karijere bile su Nantes i Saloniki. Nakon privremenog povratka u Hrvatsku 1980. g. ponovno je svoju matičnu momčad 'Dinamo' iz Zagreba 1982. g. - nakon gotovo četvrt stoljeća - poveo do titule jugoslavenskog prvaka nakon gotovo četvrtstoljetne pauze. Sredinom osamdesetih godina Blažević je ponovno napustio svoju domovinu, otišavši ovaj put u Francusku. U korupcionaški skandal, vezan za Olympique Marseille i Bernarda Tapiea, bio je upleten i Miroslav Blažević, ali se izvukao s dva tjedna istražnog zatvora ('I to treba probati!'), novčanom i uvjetnom šestogodišnjom zatvorskom kaznom. Početkom 1990. g. ponovno se vratio u Zagreb. Po izvješćima hrvatskih listova, i u procesu privatizacije svog kluba 'Dinamo', čiji je vlasnik nekoliko godina bio dok je sam klub po Tuđmanovoj uputi preimenovan u 'Croatiu', nešto je novca ostalo i u Blaževićevu džepu. Blažević je pravodobno uočio da nogomet nije samo šport već i sastavni dio show-businessa. Kao radnu odoru odvijek je birao odijelo, kravatu, a nekad i bijele šalove. Medije je uvijek opskrbljivao zanimljivim rečenicama; uoči utakmice protiv Njemačke 1996. rekao je da njegove igrače čeka 'rat na život ili smrt'. Hrvatska je izgubila, a nogometaši i on ipak su preživjeli. Mediji pak ne štede Blaževića ('Luđak'). Riječ je o elokventnom tipu čovjeka, nadarenom za govor, koji se među izvjestiteljima uvijek osjeća kao kod svoje kuće. Čista suprotnost treneru reprezentacije, čijoj je karijeri u subotu zadao najteži udarac. Blažević sam sebe naziva nepolitičnom osobom, što je točno utoliko što se dobro snalazio s vladajućim slojevima i njihovim odnosima u bivšoj Jugoslaviji, ali i s ovima u novoj Hrvatskoj. Nakon ulaska hrvatske reprezentacije u polufinale svjetskoga nogometnog prvenstva nitko više ne može sumnjati u njegovu stručnost ni u njegovu psihološku vještinu. Skupinu razmaženih profesionalaca, koji zarađuju novac širom Europe, oblikovao je u taktički discipliniranu momčad gotovo 'njemačkog' tipa igre. U revanšu Njemačkoj marljivom je Blaževiću pomogla sreća", piše Matthias Rüb. 070208 MET jul 98