US THE WASH. TIMES 19. V. NATO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 19. V. 1998. Od Jalte do NATO-a "Malo političara danas, bilo Rusa ili Amerikanaca, Europljana ili Azijaca, ima osjećaj za povijest. Sudeći po činjenici da većina njih za pisanje vlastitih memoara mora unajmiti pisca, oni čak ni vlastite životopise ne poznaju previše dobro. Da je Boris Jeljcin pažljivo pročitao Tolstojeva 'Hadži Murata' i 'Kavkaskog zarobljenika', mogao je izbjeći tragični rat u Čečeniji. Da je predsjednik Clinton čitao knjige Georgea Kennana, oca Marshallova plana i politike 'obuzdavanja' te doživotnog proučavatelja ruske civilizacije, možda ne bi bilo bezumne žurbe da se proširi NATO, barem ne na ovakav način", piše znanstvenica pri Školi za povijesne studije Princetonskog instituta za napredne studije Nina Kruščeva. "G. Clinton nije morao čitati djela g. Kennana. Mogao ga je slušati. Prošle je godine g. Kennan pokušavao postići da se njegov glas čuje (...), no s malo učinka. U 'New York Timesu' od 5. veljače 1997., on je predložio da se razdoblje između objavljivanja odluke o proširenju i službenog prihvaćanja novih zemalja iskoristi za 'preinaku predloženog proširenja kako bi se ublažili neželjeni učinci'. Opet, nitko nije slušao. Na žalost, zanemarujući sugestije g. Kennana, svijet bi uskoro mogao doživjeti jezoviti deja vu. Kad je konferencija na Jalti Europu podijelila na sfere utjecaja, dajući Sovjetskom Savezu nadzor nad Poljskom i drugim istočnoeuropskim zemljama, Amerika nije mogla učiniti mnogo da tu podjelu spriječi. Prema g. Kennanu, 'osamdeset posto europskog oslobođenja bilo je na ruskim ramenima. Shvatili smo da će Staljin na Jalti ispostaviti račun te da će se taj račun morati platiti'. Jedini način da Amerika Rusiju spriječi u njezinu utvrđivanju utjecaja na Istoku bio bi da započne rat sa Sovjetskim Savezom, a to nije dolazilo u obzir. Kad rat s Hitlerom još nije bio gotov, sa Staljinom se moglo postići nešto realno o pitanju Poljske. U prvoj knjizi svojih memoara (koji su vrijedna literarna djela, k tome napisana bez pomoći unajmljenih pisaca), Kennan govori o 'realističnom političkom obračunu sa sovjetskim vođama, koje je trebalo suočiti s izborom između potpunog mijenjanja njihove politike te pristajanja na suradnju u uspostavljanju istinski neovisnih država u istočnoj Europi, i gubitkom potpore zapadnih saveznica za preostale faze njihova ratnog napora'. Iako je g. Kennan tad bio savjetnik u američkom veleposlanstvu u Moskvi, nije se tražio njegov savjet, a dogovor na Jalti je potpisan. Države istočne Europe morale su platiti visoku cijenu za Staljinove ambicije, Rooseveltova nerealna očekivanja i Churchilovu ravnodušnost - ukratko, za varav pokušaj Zapada da stvori i održi prisnu poslijeratnu suradnju. G. Kennan smatra mogućim da Amerika u to vrijeme jednostavno nije u mogla slijediti njegov savjet o sprječavanju podjele Europe. Ipak, g. Kennan 'nije vidio razloga zašto bi mi (Amerikanci) morali dijeliti odgovornost za komplikacije kojima je to moralo voditi'. Nedugo nakon pojavljivanja njegova anonimnog članka u časopisu Foreign Affairs, u srpnju 1947., članka koji je potpisao pseudonimom 'g. X' i koji je poslužio kao katalizator američke politike obuzdavanja, stvoren je NATO. Tu se g. Kennana slušalo, ali ga se krivo razumjelo. Obuzdavanje nije trebalo biti samo obuzdavanje sredstvima vojne prijetnje, već političko obuzdavanje političke prijetnje. Iako je prepoznao vrijednost argumenata za stvaranje saveza, on je upozorio na opasnost isticanja vojnog aspekta istočno-zapadnih odnosa, sugerirajući da će to samo 'stimulirati vojno suparništvo' i 'ohrabriti dojam da je rat neizbježan te stoga skrenuti pažnju s najvažnijeg zadatka', poput 'programa gospodarskog oporavka'. Te riječi, napisane 1967., danas zvuče suvremeno. Programi gospodarske pomoći koje istočna Europa strašno treba, uključujući i postupnu integraciju u EU, još jednom su taoci vojnog programa. George Kennan sve je to predvidio prije više desetljeća, dodajući: 'Tako dugo dok dominacija sovjetskog utjecaja u Europi ostaje čvrsta, to (uređenje NATO-a) je prikladno situaciji. No budu li jednoga dana istočnoeuropske zemlje tražile neku vrst reintegracije u europsku zajednicu općenito te ukoliko priroda njihovih odnosa sa Sovjetskim Savezom u to vrijeme bude takva da dopusti mirno odvijanje tih promjena, tad će odjednom postati očita ograničenja dogovora zaključenih 1949. i 1954., i ljudi će se još jednom morati ozbiljno pozabaviti logikom, ako ne i podrobnim odredbama' vojne podjele Europe. Ako se ovo proširenje zaustavi kod Poljske, Mađarske i Republike Češke, Rusi će gunđati, ali će to prihvatiti, shvaćajući da je to proširenje izravan rezultat sovjetskih inicijativa na Jalti. Ako se NATO proširi na baltičke zemlje te se približi ruskim granicama, g. Kennan danas predviđa da će Rusija 'postati još nepažljivija sa svojim nuklearnim arsenalom te će obnoviti svoje tradicionalno nepovjerenje prema Zapadu radi slijeđenja nacionalističkih ciljeva i razvijanja političkog programa više usmjerena prema Istoku. U tom slučaju, to će otvoriti mogućnost novog kruga hladnog rata'. Godine 1994. nije bilo Tolstoja da Rusiju upozori na beskorisnost borbe s Čečenima, pa je zemlja na težak način naučila lekciju. Godine 1998., Amerika je mnogo sretnija - u vitalnom g. Kennanu, starom 94 godine, ima neprocjenjiv i susretljiv izvor savjeta, začinjen desetljećima diplomacije u sovjetskoj eri. Tužno je reći da 2.000 godina poslije, proroke i dalje ne priznaju u vlastitim zemljama. Kao Ruskinja, ja vjerujem sudu g. Kennana, njegovim analizama moje zemlje i njegovim instinktima. Kao i on, i ja se bojim da proširenje NATO-a nije posljednji čin hladnog rata, već moguća uvertira u novi." 210118 MET may 98