6. V. ŠPANJOLSKI EL PAIS - RUBRIKA KOMENTARI - O EU I EURU

ŠPANJOLSKA EL PAIS 6. V. 1998. Astenični div "Malo poslije ponoći, u subotu 3. svibnja, predsjednik Europske središnje banke Wim Duisenberg pročitao je u nazočnosti 45-orice predsjednika, premijera i ministara vanjskih poslova i gospodarstva iz petnaest država članica Europske unije, čudno priopćenje koje je nužni dio stroja za početak kovanja nove europske valute, eura. (...) Iako je sporazumom iz Maastrichta predviđeno da mandat predsjednika te banke traje osam godina, Nizozemac je tvrdio da zbog svoje poodmakle dobi (62 godine) odlazi u mirovinu 2002. godine, 'kad se povuku dosadašnje novčanice državnih valuta'. I, za svaki slučaj, ako postoji neka sumnja u povod te odluke, dodao je: 'To je moja i samo moja odluka'. A na ritualnim konferencijama za tisak, koje poslije svakog sastanka na vrhu svaki od predstavnika petnaestorice održava odvojeno, i francuski predsjednik Jacques Chirac i njemački kancelar Helmut Kohl naglasili su, pred nepovjerljivim novinarima, da je Duisenberg tu odluku donio 'dragovoljno'. Chirac je novinare pri tome još morao i zamoliti da se prestanu smijati. Neki komentatori, npr. francuski, napisali su da nešto slično nisu vidjeli još od sudskih procesa u Moskvi, kad su pokajnici priznavali navodne zločine u savršeno dotjeranim izjavama za tisak. Prema onome što se vidi, teško da će Europska unija svojim građanima moći pružiti dobre vijesti. Televizijski gledatelji i oni koji prate emisije na radio-postajama za onih dugih i dosadnih vikenda bez nekih vijesti, znaju da se barem svakih pola godine razvije zanimljiva bitka između europskih premijera, gotovo uvijek zbog novca, a katkad zbog nerazumljivih problema vezanih uz glasovanja i uporabu veta, a katkad 'jednostavno tako', kako bi se vidjelo tko je tu važniji i tko će nametnuti svoje apsurdne kriterije ostalim državama Europske unije. Ti se sastanci obično održavaju u sitne noćne sate, a produže se i do ranih jutarnjih i, iako Europljane nastoje držati u napetosti govoreći im o svim mogućim nevoljama, na kraju se uvijek pronađe neki sporazum koji nikoga ne zadovoljava, ali omogućava boksačima iz tih dvoboja da se lijepo svi zajedno fotografiraju kao jedna velika i nasmijana obitelj. Na taj način Europska unija ne gubi prigodu da se muči, a čak i kad pronađe izuzetne izume, može ih pretvoriti u razlog za gubitak ugleda i nastanak nesloge. To se prošlog vikenda dogodilo u Bruxellesu, kad petnaestorica nisu bili kadri imenovati predsjednika Europske središnje banke, a da ne prođu i epizodu, kako izgleda obveznu, s nevjerojatnom svađom koja je čak prešla i granice komičnoga. Francuski je Predsjednik podupirao svojeg kandidata, predsjednika Francuske središnje banke Jean-Claude Tricheta. Sve su ostale države članice podupirale ili su bile spremne glasovati za nizozemskog kandidata Wima Duisenberga. Chirac je najavio da će uporabiti veto za bilo kojeg kandidata osim svoga i izjavio je da je spreman prihvatiti podjelu mandata - četiri godine za Duisenberga i četiri za Tricheta, a to je u suprotnosti sa sporazumom iz Maastrichta i s minimumom zdravog razuma, prema kojemu se novom guverneru Europske središnje banke daje autoritet koji priliči povjerenju u novu valutu. Tim vazaliziranjem predsjednika središnje banke u odnosu na političku vlast, Francuska je postigla više ciljeva, a dva rezultata nisu nikako dobra za buduću zajedničku valutu. Prvo, time je posvetila uporabu dvostrukog jezika i licemjerja u europskoj politici. Na sastancima se prijeti uporabom veta i blokiranjem eura, a kasnije u izjavama svi govore o vlastitim slobodnim odlukama. Drugo, potvrđen je prioritet političkih interesa svake pojedine države članice nad zajedničkim monetarnim interesima, čak i nad interesima zajedničke politike. Chirac može biti ponosan da je za 2002. nametnuo svojeg kandidata, Tricheta, koji je kao i Duisenberg, stručnjak za valutu, ali je jedini objašnjivi cilj tog čina pokazivanje tko tu zapovijeda. I treće, Francuska je još jednom pokazala, a to je dobro, da se mora krenuti prema stvaranju političkog jedinstva kako bi se izbjeglo arbitrarno korištenje prava na veto i kako bi se uravnotežila moć središnje banke, tako da joj ne može proturječiti nijedna europska vlada. Formula koja je izabrana na sastanku na vrhu u Bruxellesu ponižavajuća je za sve. Za Chiraca, kojemu se u lice smiju francuski novinari i koji zna je Duisenberg, pravno gledano, imenovan na razdoblje od osam godina, bez obzira na njegove najave prijevremenog odlaska u mirovinu. Za Helmuta Kohla, koji se u Bonn vraća praktično poražen, upravo u vrijeme kad je prepustio njemačku marku Europskoj uniji i kad se priprema na teške izbore suočavajući se sa sve popularnijim socijaldemokratskim kandidatom Gerhardom Schroederom. I za Duisemberga, koji svoj guvernerski mandat započinje s malim autoritetom. (...) Tzv. osovina Pariz-Bonn, koja je obično bila pokretač velikog napretka pri izgradnji zajedničke Europe, ne samo da je pokazala da je u teškom kvaru, nego je još više oštećena neprijateljskim ponašanjem koje su pokazale dvije velike kontinentalne susjede. Nezavisnost Europske središnje banke za sada je postulat kojemu treba brza potvrda, najbolje u obliku nekog afirmativnog čina samog Duisenberga. A sve se to događa zato što su, za razliku od dojma koji se stječe na prvi pogled, u državama Europske unije na vlasti ljudi koji su politički vrlo slabi, a zaslijepljeni su upravo svojom slabošću. Većina mehanizama koji su prije služili za smirivanje kriza sada ne postoje ili su zapeli. Nestali su arbitri pri takvim sukobima. Predsjednik Europskog povjerenstva Jacques Santer nema ni snagu ni autoritet svojeg prethodnika Jacquesa Delorsa i ne može postići kompromisna rješenja ili smiriti one pustopašne pozivanjem na minimum duha zajedništva koji je nuždan za donošenje teških odluka. (...) Bez mehanizama za postizanje kompromisa, bez arbitraže, bez osoba koje su sposobne za inicijativu i vodstvo, i bez uzajamnog povjerenja između država, teško da će petnaestorica uspjeti donijeti ispravne odluke i još ih prodati međunarodnoj javnosti kao dobre odluke. (...) Delors je posve u pravu kad kaže da 'sada treba izvesti političko ujedinjenje'. Ali to treba napraviti odmah, prije nego nedostatak volje kod petnaestorice, kod tog gospodarskog diva bez političke volje, uništi budućnost Europske unije, a možda i njezine valute", piše Lluis Bassets. 070136 MET may 98