27. IV. FRANCUSKI LIBERATION - LAUREN JOFFRIN O EURU I EUROPI

FRANCUSKA LIBERATION 27. IV. 1998. Europa: nova pukotina "'Protivnici' se osjećaju loše. Uvođenje eura sad je postalo tako neizbježno da protivnici uvođenja zajedničke valute sve teže uspijevaju zadržati svoja najvažnija uporišta. Opovrgavanje vlastitih riječi koje je RPR (Rassemblement Pour la Republique, stranka Jacquesa Chiraca) izveo prošlog tjedna, vrpoljeći se između prihvaćanja, protivljenja i odbijanja glasovanja, kao i grčenja Komunističke partije Francuske, Stranke zelenih i Građanskog pokreta (Mouvement des Citoyens), koji se na riječima protive uvođenju zajedničke valute, iako imaju svoje predstavnike u vladi koja je glavni promicatelj uvođenja eura, nisu samo plodovi nedosljednosti. To savršeno dobro oslikava nemoguću situaciju u koju sada gotovo jednodušno pristajanje europskih vlada, kako ljevičarskih tako i desničarskih, uz zajednički plan, dovodi nekadašnje 'protivnike' eura iz Maastrichta. Ne zato što bi se oni u svemu prevarili. Naprotiv, mnoga su njihova upozorenja bila točna, osobito predviđanja o uzrokovanju gospodarske stagnacije do koje će dovesti zajednička, suluda monetarna politika gospodarstava glavnih europskih država. Budući da nisu slušali zloguke proroke, ministri gospodarstava europskih država održavanjem previsokog tečaja i abnormalnih kamatnih stopa, još su i pogoršali već dramatičnu nezaposlenost. To je bila cijena koju je trebalo platiti, kažu oni danas opravdavajući se, nakon što su dugo vremena nijekali da su počinili pogrešku. A danas se zna da bi drugačije vođena politika bolje spriječila nezaposlenost ne ugrozivši pri tome stvaranje jedinstvene Europe. A i nezaposleni bi to znali cijeniti. No, te su rasprave danas ionako zastarjele. Naravno, uvijek se možemo postaviti na balkon Povijesti, sarkastično i mrzovoljno, i čekati dolazak neizbježne katastrofe (raspad sustava, veliki socijalni bunt ili nešto slično), ali na nesreću, ili na sreću, postoji opasnost da se to nikada ni ne dogodi. Ali bi se isto tako mogli uzeti u obzir novi podaci i moglo bi se iznova promišljati o tome polazeći od nove realnosti, a ne od starih predrasuda. Motivacija onih 'protiv' bila je najprije očuvanje nacionalnog identiteta. Njihov je stav bio 'očuvanje suverenosti'. Francuska je trebala na polju monetarnog sustava, kao i u ostalim važnim područjima, čuvati tradicionalnu autonomiju koju ima svaka država- nacija kojoj je stalo do vlastite nezavisnosti. Ta stara koncepcija suverenosti sukobljava se sa sve većim povezivanjem europskih društava čiji sve veći dijelovi već sada žive kao dio jedne međunarodne zajednice. U svakom slučaju, budući da je euro sada činjenica, borba za suverenost mijenja svoju narav. Sada više nije riječ o očuvanju francuskih tradicionalnih atributa, nego o vraćanju Francuzima, kao i ostalim Europljanima, mogućnosti nadziranja svoje sudbine. Jer, u svijetu eura, država nije više jedini instrument, a ni Francuska jedini prostor u kojemu postoji francuski oblik demokracije. Suverenitet se počinje proširivati, dijeli se na više ustavnih razina kojima treba omogućiti istodobno postojanje. A borba za suverenost i dalje traje. U njoj se više ne sukobljavaju Francuzi i ostali Europljani, nego narodi i sile koje mogu ugroziti njihove demokratske slobode, a to su financije, industrija, globalizacije komunikacija, koji pokušavaju pobjeći bilo kakvom državnom nadzoru ili narodi koji se opiru hegemoniji SAD-a koju on provodi zbog svoje moći. Konfederacija nacija u Europskoj uniji mora od sada biti usmjerena u tom smjeru. A to je strastvena borba koja nas izvlači iz starog sukoba između onih za i onih protiv Europe. Druga primjedba koja je upućivana Maastrichtu bila je socijalne naravi. Izgradnja zajedničke Europe, govorilo se, ne bez razloga, posve je pod utjecajem štovanja Novca i Tržišta. Daleko od toga da bude jamac socijalne zaštite, ona će biti trojanski konj svjetskog liberalizma. A opasnost je realna. Ako slušamo promicatelje eura u redovima onih koji su na vlasti, onih u gospodarstvu, ili privatno, radi se o tome da se svojeglavom stanovništvu nametnu reforme koje nije moguće nametnuti na razini države. Ta strategija liberalizacije odozgo, u stvari vrlo klasičan potez, mora se suzbiti. Ali ne oslanjajući se na tradiciju, naslijeđe i već stečeno, nego stvaranjem alternativne strategije modernizacije.. A, kako stvari stoje, ta strategija može biti samo europska. Ako ostane ograničena na državnu razinu, neće biti realna. Povezivanjem pristaša napretka na razini kontinenta (među njima ima i mnogo onih koji su prije bili 'protiv') može se pronaći snaga nužna za uravnoteživanje tržišta. U tom području Europa ima i temelje: model upravljanja gospodarstvom i društvom o kojemu je pisao Liberation i koji se dokazuje već tri desetljeća. Je li taj model u krizi? Jest. Najjasniji je dokaz nezaposlenost u Europi. No, oslanjajući se na tu krizu, dobar dio vladajuće klase želi ukinuti načela istodobno s ukidanjem sadašnjih struktura. A zapravo treba promijeniti strukture i zadržati načela. To je drugi zadatak, jednako važan. I oko ta dva izazova mora započeti nova rasprava o euru", piše Laurent Joffrin, direktor uredništva lista Liberation. 290050 MET apr 98