US WASH. POST 17. IV. KRAUTHAMMER NATO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 17. IV. 1998. Dobra geopolitika "Sljedećega tjedna Senat treba glasovati o prihvaćanju Poljske, Mađarske i Republike Češke u NATO. Bilo bi lijepo kad bismo mogli imati otvorenu raspru o tako važnom pitanju. Na nesreću, vlada se od toga suzdržala. Proširenje saveza ne treba nazivati ničim većim od proširenja granica mira; gradnje novih mostova; jačanja saveza usmjerenog ni protiv koga posebno, posebice ne protiv Rusije'", piše Charles Krauthammer. Sve je to lijepo i dobro. Međutim, to su gluposti. Da ne bi uvrijedila Rusiju, vlada se, razumljivo, mora pretvarati da proširenje saveza nema nikakve veze s njom. Oni koji nisu ograničeni diplomatskim pojedinostima, međutim, mogu reći očito: NATO, savez utemeljen na toj besmrtnoj formulaciji 'zadržati Ameriku unutra, Njemačku dolje, a Rusiju vani', širi se u službi svoje povijesne i nastavljene misije: obuzdavanja Rusije. Kritičari proširenja NATO-a takvo rasuđivanje smatraju beznadno natražnjačkim. Zašto smo toliko neprijateljski raspoloženi prema postsovjetskoj Rusiji? Nije li hladni rat gotov? Da, ali samo zato što Rusija više nije ideološki takmac, to ne znači da je prestala biti takmac Velike sile. Rusija, najveća zemlja na planetu, ima imperijalističku prošlost, tešku sadašnjost i potencijalno veliku budućnost. Ona ne pokazuje znakove prihvaćanja manje uloge koja joj je ponuđena, uloge sitnog igrača te prijatelja Sjedinjenih Država i zapadnih saveznica. (...) Razmotrite sljedeće: dva vodeća predsjednička kanidata za Jeljcinova nasljednika su nacionalist general Aleksander Lebed, potencijalni Bonaparte, te gradonačelnik Moskve Juri Lužkov. On je nedavno usporedio litvansku vladu s vladom Pol Pota te ju optužio za 'slijeđenje dosljedne politike genocida'. Do tog je došlo nakon što je litvanska vlada rastjerala demonstrante koji su prosvjedovali protiv drugorazrednog statusa litvanskih Rusa. Lužkov je, pazite, umjeren. I on i Lebed nekomunisti su. Oni su budućnost Rusije. Što se sadašnjosti tiče, ruski ministar vanjskih poslova učinio je sve da osramoti i omete Sjedinjene Države u području tako vitalnom za američke interese, kao što je Perzijski zaljev. To ne znači da su Rusi loši ili da car Boris vodi zlo carstvo. Upravo suprotno, Rusija jednostavno čini ono što je za Veliku silu prirodno; slijedi vlastite interese u svojem području (kao što i mi činimo, usput rečeno). Zasad, ona ograničava svoje tiraniziranje na bliske susjede, kolonije kojima je vladala u sovjetskom razdoblju; baltičke države, Ukrajinu. (Da ne govorimo o njihovoj 'uniji' s Bjelorusima.) To je tako sada, dok je iscrpljena. No dok Rusija opet prikupi snagu, kao što jednoga dana nesumnjivo hoće, ona bi mogla pokušati vršiti sličan pritisak na svoja nezgodno smještena, relativno slaba nekadašnja namjesništva u srednjoj Europi. Zbog toga proširenje NATO-a. Ono svijetu, a posebice Rusima, govori da je budućnost srednje Europe uređena. Poljska, Mađarska i Republika Češka sad su dio saveza Amerike i Zapada. Točka. A ukoliko se Rusi bave drukčijim zamislima, mogu ih zaboraviti. Zašto je to dobra zamisao? Jer su slabost, nestabilnost i nesređeno stanje srednje Europe čitavo ovo stoljeće bili iskušenje moćnim susjedima te glavni razlozi za Drugi svjetski rat. Slične ruske težnje pokrenule su hladni rat. (Borba za nadmoć u srednjoj Europi imala je važnu ulogu i u izbijanju Prvoga svjetskog rata.) Smisao proširenja NATO-a je otpremiti borbu za srednju Europu na posljednje stranice povijesti, iste one stranice koje sadrže priče o nesretno smještenim teritorijima poput Alzasa i Lorrainea. Te pokrajine između Francuske i Njemačke pomogle su započeti tri francusko-njemačka rata. Danas je njihov status tako sređen da alzaško-lorraineski problem živi samo na stranicama povijesnih knjiga. Nadalje, do ulaska srednje Europe u NATO sigurno će doći. On je sasvim prirodan. Narodi srednje Europe smatraju se dijelom Zapada. Oni su sovjetsku okupaciju 1945. - 1989. uvijek držali stranputicom. Ponovnim pridruživanjem Zapadu, oni se opet priključuju vlastitoj povijesti. Proširenje NATO-a jednostavno je povratak - ratifikacija - normalnosti. Izdvajanjem srednje Europe izvan dosega Rusije, proširenje NATO-a briše jedno od fatalnih iskušenja ovog stoljeća. To je najlakša američka vanjskopolitička misija ovog desetljeća." 200010 MET apr 98