US WASH. TIMES 9.IV.- PERLMUTTER: NATO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 9. IV. 1998. Iluzija beskrajnog širenja NATO-a "Čini se da je Clintonova vlada odlučila ukinuti NATO kao vojni savez te ga zamijeniti iluzornim pothvatom zajedničke sigurnosti. Vlada je međutim odlučila smanjiti učinak svoje gluposti i štetu za savez tako što se proširenja prihvatila kao kupovine na otplatu", piše Amos Perlmutter. Prva faza koju Senat treba ratificirati uključivat će tri višegradske države Poljsku, Mađarsku i Republiku Češku. Druga faza, negdje potkraj 1999., uvest će Hrvatsku, Sloveniju, Rumunjsku, Bugarsku i izabrane nove i stare entitete. Govori se da će treću fazu činiti ulazak baltičkih država Estonije, Litve i Letonije. (...) Vlada želi jamčiti američku predsjedničku predanost prihvaćanju triju baltičkih država i time to učiniti neopozivim. To znači da će do godine 2000. i neke biti jednako mnogo novih, kao i starih članica NATO-a. Što taj raspored podrazumijeva? NATO se udvostručuje u veličini i razvodnjuje svoje prvotne strateške i vojne svrhe. Osvrnut ću se na tu politički nerealnu akciju koja će razblažiti ili pokopati prvotni NATO. Prema vodećem stručnjaku za međunarodnu politiku, Glennu H. Snyderu, 'Savezi su službene organizacije država za uporabu (ili neuporabu) vojne snage (u specijalnim okolnostima) protiv država koje nisu članice te organizacije.' NATO je još takav savez. Povijesna je funkcija saveza da jamči sigurnost državi koja ulazi u vojni savez. G. Snyder sigurnost određuje jednostavno kao 'visoku uvjerenost u očuvanje sadašnjih vrijednosti, pri vanjskoj vojnoj prijetnji'. Pod sigurnošću mislimo na fizičku sigurnost. Ono što će proširenje NATO-a značiti jest kraj NATO-a kao saveza i njegovo zamjenjivanje nekim oblikom zajedničke sigurnosti ili svrstavanja. Pod time podrazumijevamo odnose između država, a koji idu dalje od vojno-sigurnosnih potreba. Zapravo, novi dokument Clintonove vlade za ulazak baltičkih država u NATO, Povelja o partnerstvu, prema 'The New York Timesu', 'obuhvaća moralnu i političku predanost neovisnosti, suverenitetu i teritorijalnom integritetu tri malene zemlje, čija je potraga za neovisnošću ubrzala raspad Sovjetskog Saveza.' To će, još jednom, promijeniti prirodu i strukturu saveza. Savez će biti teško razlikovati od drugih oblika europskih integracija i federacija, poput Europske unije i različitih europskih sigurnosnih organizacija. To označava kraj NATO-a kao vojnog saveza. Budući da su interesi novih članica katkada prilično različiti (uzmite za primjer slučaj Mađarske i Slovačke, s njihovim međusobnim etničkim i teritorijalnim potraživanjima), odbacuje se tijesna povezanost prvotnog NATO-a. Savezi se od svrstavanja ili sustava zajedničke sigurnosti razlikuju prema usmjerenju, očekivanjima i ciljevima. Dok u savezu usmjerenja i očekivanja teže k istom cilju (kao primjerice u starom savezu, protiv Sovjetskog Saveza) prošireni NATO nema jasne mete, cilja, svrhe ili potrebe. Savez mora biti definiran, ponovimo, svojim prijateljima i neprijateljima. Vlada želi imati i ovce i novce - Rusiju kao prijatelja i Rusiju kao neprijatelja. Ako ne vjerujete da je Rusija neprijatelj, tada naravno možete arogantno proglasiti, kao što je to učinio Strobe Talbott za 'New York Times': 'Prilično iskreno, Rusi moraju preboliti svoju neuralgiju u tom pitanju.' Najbolji je jamac za baltičke države, ako već ne neutralizacija granica s Rusijom, tad ohrabrivanje Rusa na povlačenje svojih snaga s baltičkih granica. Proširenje saveza do ruskih granica postići će suprotno. Čovjek mora biti naivan ili budalast da povjeruje kako će Rusija tolerirati silu koja nije zamišljena kao prijateljska. Zapravo, proširenje NATO-a do ruskih granica jednostavno suočava Rusiju s nepotrebnim izazovom, koji ne samo da neće osigurati baltičke zemlje, već bi ih mogao ugroziti. U međunarodnom sustavu nakon hladnog rata, kad najveći izazov za Sjedinjene Države dolazi iz Kine, te očajnički trebamo rusko savezništvo radi obuzdavanja Kine, mi stvaramo rusko-kineski i rusko-iranski savez. To je nečuvena cijena za strateški jalovo proširenje NATO-a. Ono što najviše zabrinjava jest da, jednom kad dođe do proširenja i kad se američki predsjednik obveže, buduće vlade (bilo demokratske bilo republikanske) neće moći promijeniti taj tijek. Povijest je Clintonovoj vladi dala zlatnu mogućnost da pomogne organizirati međunarodni sustav nakon hladnog rata. Proširenje NATO-a obećaje da će postati zaprekom stabilnom međunarodnom sustavu poslije godine 2000." 100130 MET apr 98