DIE WELT - EU - 31. III.

NJEMAČKA DIE WELT 31. III. 1998. Otvaranje i granice "Stari kontinent je u pokretu. Prvog svibanjskog vikenda šefovi vlada i država 15 zemalja Europske unije (EU) konačno će pokrenuti monetarnu uniju i time je svečano upisati barem na Starom Kontinentu. Istodobno, ministri vanjskih poslova daju znak za početak projekta koji će EU izmijeniti u mjeri koja se danas još uopće ne može procijeniti: deset zemalja iz srednje i istočne Europe žele postati članicama dosadašnjeg kluba petnaestorice. A osim toga i otok Cipar, obilježen suprotnostima između Turske i Grčke računa s prijamom. Svejedno kako će se brzo EU otvoriti kandidatima, poslije smjene tisućljeća neće više biti ono na što su se ljudi do sada više loše nego dobro privikli. Arhitekti proširenja na istok, ponajprije Njemačka, stalno naglašavaju da se gradi europska kuća. Točno je da se sada započetim proširenjem prevladava protuprirodno dijeljenje Europe poslije Drugog svjetskog rata. Dioba je bila teška ponajprije za one zemlje koje sada pregovaraju o pristupu, jer one nisu krive za diobu Europe dulju od 40 godina. Njihova je želja da se što je prije moguće priključe velikom EU razumljiva. Ipak je dobro da EU prigušuje prevelika očekivanja. Skoro deset godina poslije pada željeznog zastora nijedna od tih zemalja nije uistinu zrela za prijam u ekskluzivni klub EU. Uvjeti za prijam su oštri i za sve jednako obvezujući. U Kopenhagenu su jasno formulirani. Njihove izmjene EU neće prihvatiti. Polazeći od toga, kandidati imaju vrlo malu masu za pregovaranje. (...) Zajednička zaliha imovina EU-a je mjerilo za članstvo u klubu. U Amsterdamu je unija petnaestorice još jedanput jasno dala do znanja da će kod svih članica, ponajprije kod novih, paziti na održavanje demokratskih i državnopravnih struktura. Inače prijeti izbacivanje iz EU-a. Koliko su malo kandidati za prijam za sada dostigli pravi stupanj zrelosti za EU, toliko malo je dakako i sama unija spremna za proširenje na istok. Ona radi i ravna još u okviru koji je prvotno bio zamišljen za šest članica. Ministar vanjskih poslova Francuske Hubert Vedrine to je jučer još jedanput s pravom naglasio. Već sa sadašnjih 15 članica EU udara u granice svoje radne sposobnosti. Unatoč višegodišnjim zaletima, nejasno je kako će se vagati glasovi pojedinih zemalja. Kako će se EU ubuduće odnositi prema većinskim odlukama u važnim pitanjima? Treba li i nakon proširenja na istok svakoj zemlji dati pravo na vlastitog povjerenika? Kako će se uopće juriš novih članica financijski svladati? Dosad se ta pitanja izbjegavalo i igralo se na vrijeme. No ono je s predstojećim povećanjem sve kraće. Unatoč sadašnjim reformskim namjerama monetarne unije i proširenju na istok, zajednica petnaestorice ne predstavlja se baš kao klub koji radosno očekuje reforme. Svađa oko planova reforme koje je predočilo povjerenstvo EU-a u okviru 'Agende 2000' za to je rječiti primjer. Nitko se, pa ni Njemačka, ne želi odreći zaliha imovine. Poljoprivredna politika mora po mogućnosti ostati kakva jest, iako je već odavno jasno da će dosadašnji sustav u primjeni na jake agrarne zemlje istočne i srednje Europe srušiti cjelokupno financiranje. Isto vrijedi za obilnu strukturnu i regionalnu pomoć EU-a. Nije baš poznato da bi neka regija trebala ispasti iz dodjele pomoći ako se digne galama, glasna, bilo u Španjolskoj ili Njemačkoj. U svakom se pogledu bave očuvanjem zaliha imovine. Pritom bi svima moralo biti jasno da neće biti proširenja bez odricanja u korist siromašnijih srednje i istočnoeuropskih zemalja. Povjerenstvo je to u svojoj 'Agendi 2000' vrlo suzdržano najavilo, ali nitko ne može tvrditi da se to nije pravodobno znalo. Pa ipak, 15 zemalja EU-a isključuju raspravu o tomu, znajući da je unija loše pripremljena za proširenje. I preostaje još i rasprava o tomu kakvo bi lice Europska unija trebala imati u sljedećem stoljeću. Otvaranje prema istoku koje treba uključiti Poljsku, Mađarsku, Češku, Slovačku, tri baltičke države, Sloveniju, Bugarsku, Rumunjsku i Cipar, najveći je korak proširenja kojeg je EU ikada poduzeo. Umjesto današnjih 370 milijuna, građanima EU-a moće će se nazvati 500 milijuna ljudi. Kakvu bi političku težinu takav gospodarski blok trebao ubuduće imati? Jesu li sadašnjim proširenjem dosegnute granice rasta? Gdje bi ubuduće trebale biti vanjske granice Europe i tko će ostati isključen iz velike europske obitelji? Neugodno pitanje može li Turska postati članicom EU-a ili ne, samo je početak vrlo duboke rasprave. Jer rasprava o tomu koje zemlje uopće mogu pripadati EU trebala bi zapravo početi sada, unatoč euforiji zbog proširenja na istok, prije nego što vanjske granice unije dospiju do bloka Rusije" - drži Andreas Middel. 010251 MET apr 98