17. III. ŠPANJOLSKI ABC - RAMIRO VILLAPADIERNA O KOSOVU

ŠPANJOLSKA ABC 17. III. 1998. Represija seli prema Peći, u povijesno središte Kosova "Represivni aparat srbijanskog Ministarstva unutarnjih poslova posljednjih se dana premješta iz Prištine i krajeva koje novinari najčešće posjećuju prema okolici Peći, Đakova i Prizrena, gdje srpski narod posjeduje relikvije iz svoje povijesti, a srbijanska policija sada tamo vrši nove pritiske na albansku većinu. Ni povorka albanskih žena koje su nosile kruh u Drenicu nije uspjela ostaviti dojam na policiju. Predsjednik Demokratske lige Kosova u Peći, profesor Imer Muhaxheri, brine o pripremi izbora u jednoj maloj kavani, a pred policijom koja taj grad drži u kliještima, pretvara se da je običan, slabo poznati Albanac, u gradu koji je Srbima sjedište patrijaršije, a Albancima povijesni grad za nastanak albanskog intelektualnog života. 'Policijska represija ovdje stalno traje, ali se pojačala posljednjih nekoliko dana nakon dolaska novih pričuvnih policijskih snaga i nakon što su svi novinari otišli u Drenicu', objašnjava Muhaxheri. A brojnost policije na ulicama Peći upravo vrijeđa. Dan prije toga, na misi za mir koja se održavala u maloj katoličkoj crkvi, našlo se i stotinjak pripadnika posebnih postrojba za sprječavanje nereda s bojnom opremom. Odmah je razbijena povorka, a ljudi su u bijegu otrčali svojim kućama i ostavili i svijeće i pjesme i fotografije Majke Terezije. Policija je posredovala jedanaest puta: 'Ne napadaju za vrijeme samih demonstracija. Čekaju da se demonstranti sami počnu razilaziti, vrebaju iza uglova, a zatim zaskoče male skupine demonstranata koji se vraćaju kućama, pretuku ih ili ih uhite', objašnjava mladi Fadil Deda, musliman koji je, kao i svi ostali, otišao na tu katoličku misu. 'Čim vide nekog Albanca, zaustavljaju ga i traže od njega osobne isprave, a to vrlo često završava sa slomljenim kostima', govori nam Muhaxheri i pokazuje tužne fotografije koje skuplja u Centru za slobodu i obranu ljudskih prava. A poslije od čovjeka traže i novac, i oduzimaju mu polovicu onoga što ima. 'Porez za Srbiju'. 'I sve to vrijeme viču ti da nisi lojalan Srbiji, pitaju kojoj stranci pripadaš, zašto čitaš albanske, a ne srpske novine, plaćaš li poreze...' O vještini kojom ispitanik odgovara ovisi hoće li se izvući sa samo nekoliko pljusaka ili će provesti tjedan dana u zatvoru. 'Često zaključe da si terorist i odu do tvoje kuće kako bi obavili premetačinu, a iz nje odvuku sve što mogu, nakon što su te pretukli pred tvojom vlastitom djecom'. Najviše vole albanske političare i intelektualce. 'Na taj način pokušavaju uništiti moral našeg naroda'. A svemu tome sada se priključuje i psihološka taktika sa snajperistima. Tako se noću mogu čuti i pravi rafali kako bi ljudi i u snovima znali tko tamo zapovijeda. S Kosova se i dalje iseljavaju tisuće Albanaca. Iako dominiraju kao nekakva kasta, većina kosovskih Srba i dalje nije zadovoljna. 'Na kraju će im djeca u školu odlaziti u policijskim vozilima. Taj sustav koji su sami stvorili nije nikakav život', tiho komentira slastičar Pelivan. Srbi se i dalje iseljavaju s Kosova kad god to mogu, unatoč posebnom zakonu koji im zabranjuje prodavanje posjeda Albancima. Oni ih svejedno prodaju, uz razne smicalice, i katkad završavaju pred sudom, na kojemu su, zna se, krivi Albanci. Tako ti posjedi na kraju završavaju u rukama novih kolonista pristiglih iz krajine. Jedan stari Albanac sjeća se da je tijekom života pet puta kupovao svoju zemlju, ali su mu je svaki put oduzimali. 'Kad bih mogla sve prodati, otišla bih', priznaje jedna srpska žena koja ima malu prodavaonicu svega i svačega. Posao joj ide loše zato što kod nje ne kupuju Albanci, a oni su golema većina. Nema ona ništa protiv njih, ali oni jednostavno ništa ne kupuju. A u Centru za obranu ljudskih prava podsjećaju na to da neki Srbi ubiru porez od svojih albanskih susjeda u zamjenu za sprječavanje neugodnih noćnih policijskih posjeta. Oni koji kažu da nikada neće otići, to je šačica kaluđerica iz manastira Dević, u Drenici, 'na svetoj srpskoj zemlji'. Ali su zato manje svete riječi križarski raspoloženog popa za kojega su svi novinari ološ. I tvrdi da prave strahove proživljavaju kaluđerice, okružene Albancima, a ne Albanci, okruženi brutalnim srpskim policijskim snagama. Povorka albanskih žena koja je simbolično nosila kruh izgladnjelima u Drenici, na ledenom vjetru, morala je taj isti kruh pojesti po povratku svojim kućama. Ispriječio im se na putu bijesan policijski vod. Ništa nije moglo omekšati neprobojne prsluke tih policajaca. U taj kraj nije stigla ni jedna jedina pošiljka humanitarne pomoći kao što je to uobičajeno za vrijeme ratova ili prirodnih katastrofa. Ali u Drenici nije bilo rata. Tako je to na Kosovu", piše posebni dopisnik lista s Kosova Ramiro Villapadierna. 180140 MET mar 98