14. III. FRANCUSKI LE MONDE - KOSOVO - ALEXANDRE ESCUDIER

FRANCUSKA LE MONDE 14. III. 1998. Kosovo, Gordogan-Milošević nas lijepo pozdravlja "Čini se da se oko toga uzbuđujemo tek danas. A na Kosovu, gdje većina stanovništva - Albanci - već trideset godina zahtijeva stvaranje nezavisne republike, vojno posredovanje zapravo postaje običaj. Već 1968. godine, zatim u ožujku 1981. (bilo je tisuću mrtvih), ali i u veljači i ožujku 1989. (80 mrtvih i 700 uhićenih) i, konačno, ovih dana, nasilje kojim se Kosovu uskraćuje pravo na samoodređenje nema premca u Europi. Što se to događalo u Srbiji poslije Titove smrti (4. svibnja 1980.) u toj pokrajini i oko te pokrajine kojoj je Milošević 1986. godine oduzeo autonomiju, koja joj je pripadala u skladu s Ustavom iz 1974., jednako kao i Vojvodini? Pa, ponajprije, od 1986. do 1989. ono što se provodilo pod nazivom kritika Titova naslijeđa, a Paul Garde je to s pravom nazvao 'srpska kulturna revolucija'. Na tom polju, godina 1986. bila je vrlo važna, zbog pojave dviju smrtonosnih novosti. Prva od njih bila je pojava 'Memoranduma' Srpske akademije nauka, u kojemu se gospodarski neuspjesi pripisuju samoupravljanju i cijepanju središnje vlasti kako je to utvrđeno Ustavom iz 1974., i u kojemu se zagovara povratak centralizmu i osuđuje teritorijalna podjela koju je izveo Tito, a ocijenjena je kao štetna za Srbe. U tom se memorandumu piše o progonima čije su žrtve, navodno, Srbi s Kosova, ali možda i u cijeloj federaciji. Taj 'nacional-komunizam', kako je to nazvala Annie Le Brun, tada je samo još trebalo spojiti u praksi. Upravo tada se, unatoč ograđivanju i osudi memoranduma u redovima Komunističke partije, Miloševićev politički makijavelizam sastojao u nametanju svoje volje komunističkoj aparaturi mobiliziranjem gomile, koju je ta Akademija poticala na zločin, i započinjanju borbe protiv 'nomenklature' korištenjem slogana 'debirokratizacija' i podizanjem prosvjeda protiv stanja koje je nametnuto Srbima na Kosovu. Od tada, na Kosovu i u ostalim krajevima, uz pomoć iznuđenih ili proračunatih ostavki (u KP, u vojsci, na televiziji i u tisku), uz pomoć segregacijskih mjera i protualbanskih skupova, čiji je vrhunac bio 28. lipnja 1989., prigodom šeststote obljetnice Kosovske bitke, kad je milijun Srba klicalo Miloševiću, ovaj se služio upravo fantastičnom pričom o genocidu nad kosovskim Srbima (u stvarnosti radilo se o određenom broju ubojstava, ali manjem broju nego što se događaju u predgrađima nekih francuskih gradova) da bi na kraju uspio probuditi san o velikoj Srbiji. Malo po malo Milošević je taj san uspio usaditi srpskoj manjini i u ostalim dijelovima Jugoslavije, a pomogao mu je katkad i strah od progona, ali i želja za pobunom. U krajini i drugdje, svi su Hrvati postali ustaše, a srpska je hrabrost rasla razmjerno s mogućnostima da Srbija posreduje, ako im pobuna ne uspije. Budući da je imao četiri od osam članova zajedničkog predsjedništva, nakon što je namjestio svoje ljude u Crnoj Gori i ukinuo autonomiju dviju autonomnih republika (Vojvodine i Kosova), Srbija je mogla blokirati rad jugoslavenskog predsjedništva i započeti već poznati osvajački rat i etničko čišćenje, a kao izgovor poslužilo joj je proglašavanje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, 26. lipnja 1991. godine. Istim udarcem potjerala je albanske zastupnike u ilegalu, otpustila 430 albanskih sveučilišnih profesora, 5. kolovoza 1991. godine, a zatim je, krajem mjeseca, otpustila i 4 tisuće nastavnika koji su odbili rabiti srbizirane školske programe u nastavi, pa je tako 350 tisuća djece ostalo bez škole. Na taj način, već šest i pol godina, zbog srbijanske vojne hegemonije, Kosovo ostaje politički izolirano u srcu Europe. A tamo sve podsjeća na režim apartheida. Na vrhu je srpska manjina (10 posto pučanstva) koji se nalaze na svim zapovjednim mjestima, a na dnu albanska većina. Za razliku od Kosova, Makedonija je uspjela proglasiti nezavisnost (8. rujna 1991.) zato što nije dio mitološkog programa na koji se pozivao Milošević i riješiti se savezne vojske u veljači 1992. U Prištini, naprotiv, stanje se još ne može promijeniti. Tome se protivi cijela, pravoslavnom sabljom i škropilom nanovo napisana povijest. Protiv Hrvata, srpska je promidžba oživila sve pravoslavne, četničke otrcane fraze o pro-hitlerovskim ustašama i katoličkom pokrštavanju. Protiv Albanaca muslimana s Kosova (iako ih ima koji su i katolici) govori se o vjekovnoj borbi kršćana proti Turaka, a i one ostatke iskrenosti, pravoslavne ili jednostavno kršćanske, vjerski velikosprski identitet mijenja u skladu s glavama koje treba posjeći. U Begradu se govori da oni štite nezahvalnu Europu od islamizma uvezenog iz arapskih država bogatih naftom. (...) Danas u Prištini, kao što je to bilo jučer u Vukovaru i u Srebrenici, zapravo je uvijek riječ o ubilačkoj Miloševićevoj vlasti. To su znali i Slovenci kad su se u Ljubljani zalagali za poštovanje ljudskih prava na Kosovu, na mimohodu održanom 1989. godine, a oni su na kraju uspjeli postići nezavisnost. Zato, molim Vas, nemojmo ponoviti onu kobnu pogrešku s embargom na uvoz oružja. To je ili previše, ili premalo. Jer, kakva je razlika ako se Albanci budu borili golim rukama ili možda s desetak tenkova? A kad je riječ o budalaštinama o uključivanju velike Srbije u međunarodnu zajednicu u zamjenu za smirivanje stanja na Kosovu, sve se zapravo svodi na sljedeće: 'Ako ne počinite treći, oprostit ćemo vam prva dva zločina'. Hoćemo li ovoga puta uspjeti pronaći sredstva kojima ćemo se oduprijeti prijetnji koja se nadvila nad Albancima s Kosova? Za takvo nešto iz iskustva znamo da nije dovoljan samo NATO. Godine 1943. u Zagrebu je dvadeset i dvogodišnji dramatičar Radovan Ivšić - ne! nije bio ustaša! - napisao prekrasno kazališno djelo, pola tragediju, pola bajku, pod nazivom 'Kralj Gordogan', u kojoj se pojavljuje kralj obuzet strašnim, hladnim zločinom. U njegovu uzurpiranom kraljevstvu svi na kraju budu ubijeni, i njegov sin, a i sami krvnici, tako da na kraju kralj ostaje sam, bez podanika. Gordogan se tada počinje dosađivati. Ostala je samo šuma, i tada, naravno, i sve drveće bude posječeno. Zar, pedeset godina kasnije, ne možemo u njemu prepoznati Miloševića i njegove, Arkana i društvo?", piše Alexandre Escudier, istraživač s Instituta Berlin- Brandenburg, namijenjenog poticanju francusko-njemačke surednje u Europi. 160041 MET mar 98