RFI O UTJECAJU KOSOVSKIH ZBIVANJA NA SITUACIJU U MAKEDONIJI

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 10. III. 1998. O mogućim posljedicama kosovske krize na Makedoniju u Dossieru emisije govori Vojislav Stojanović. "Kad se govori o prijetnji kosovske krize na sigurnost regije, neki ne misle ni na što određeno, drugima je pred očima rat Srbije i Albanije, trećima raspad, odnosno podjela Makedonije, a četvrtima veliki rat država srednjeg i istočnog Balkana. Oni koji ne misle ni na što određeno, formalne opasnosti za regiju rabe samo radi zastrašivanja sukobljenih strana i zbog pridobivanja saveznika u svijetu. Oni koji predviđaju rat Srbije i Albanije vjerojatno preuveličavaju zamke takvog ishoda, jer je albanska vojska preslaba za vođenje bilo kakvih operacija na Kosovu, dok jugoslavenska teško da bi imala ikakva interesa prelaziti granicu. Što se tiče balkanskog rata velikih razmjera, ni on nije vjerojatniji zbog stava Bugarske i zainteresiranosti glavnih sila, Grčke i Turske, da rješavaju probleme Cipra ili Egeja, a ne područja na koje nemaju nikakve pretenzije. Sve je naravno moguće i nekakva jamstva protiv proširenja sukoba bez intervencije Sjevernoatlanskog saveza ne bi mogla biti dovoljno čvrsta. Međutim, kad je riječ o destabilizaciji regije, obaviješteni promatrači odmah pomisle na Makedoniju i samo na Makedoniju. Razloga za to ima više, njima se posebno bavi londonski 'The Economist' i pariški 'Liberation'. Postavljajući pitanje je li Makedonija sljedeći domino, 'The Economist' ustvrđuje da izvor opasnosti nisu toliko zbivanja na Kosovu koliko ozbiljni unutarnji problemi Makedonije. Fitilj u obliku snažnog priljeva albanskih izbjeglica ili većih akcija Oslobodilačke vojske Kosova, došao bi svakako iz pokrajine. Ali su za snažnu eksploziju potrebne dovoljne količine baruta koji južnoj državi nimalo ne nedostaje. Ovo je, kako ističe 'Liberation', priznao makedonski premijer Branko Crvenkovski, kada je prilikom nedavna posjeta Parizu rekao kako bi sukob na Kosovu imao izravnih posljedica na Makedoniju, čak i ako njezina albanska manjina u sukobu ne bi sudjelovala. Situacija je u ovoj zemlji eksplozivna nevezano uz Kosovo i nevezano od bilo čijeg miješanja sa strane, toliko čestog izgovora čelnika iz Skopja. Nekoliko stotina tisuća Albanaca, koji predstavljaju barem četvrtinu stanovništva Makedonije, prema njihovim tvrdnjama čak 40 posto, već duže vremena ovu državu ne osjećaju kao svoju. Oni su od početka tražili kulturnu i političku autonomiju, pozivajući se na europske standarde o pravima velikih nacionalnih manjina, kao i na blizinu matične nacionalne države. Vlasti su odgovorile kombinacijom simboličnih ustupaka i realne represije. Prvih godina nakon uspostavljanja nezavisnosti izgovor se nalazio u pritisku susjeda na mladu državu i potrebi da se sve nađe u očuvanju onoga što je izbjeglo srpskoj dominaciji. Kada su prošli najveći vanjski pritisci, umjesto da se međunacionalni odnosi pokažu boljima, oni su ispali lošiji nego na početku. Albancima koji su tražili političku autonomiju ili čak ravnopravnu jedinicu u dvočlanoj makedonskoj federaciji, dano je pet manje važnih ministarskih mjesta u vladi. Kada su tražili sveučilišnu nastavu na albanskom jeziku, dobili su, poslije velikih prosvjeda, odsjek na Pedagoškom fakultetu, na kojem će se osposobljavati učitelji osnovnih škola. Kako u duljem razdoblju poslije dvaju parlamentarnih izbora nije došlo do promjene položaja albanske manjine, naravno da je nestrpljenje počelo rasti, dok su odgovori makedonskih vlasti postali sve oštriji. Prema mehanizmu poznatom iz Srbije, podmetanju Tuđmanu za separatizam, koje su opravdavale uskraćivanje svake političke autonomije, postupno su se javili stvarni zahtjevi za odcjepljenje zapadne Makedonije, pripajanje Kosovu odnosno Albaniji. Poslije oštro ugušenih demonstracija, s ljudskim žrtvama, na kojima se pjevala himna i vijorila zastava Albanije - albanske zajednice na Kosovu i Makedoniji, naime, nemaju nikakvih posebnih simbola - došlo je do prvih akcija Oslobodilačke vojske Kosova na makedonskom tlu. Bačene su bombe ne policijske stanicu u Prilepu i Kumanovu, pucano je na policijske patrole u zapadnoj Makedoniji, dok je kod Gostivara pronađeno skladište sa 100 automatskih pušaka. Oružje lako prelazi iz Albanije, čije vlasti odavno ne kontroliraju situaciju, ali još veći problem od oružja je radikalizacija albanskih stranaka i skupina, koje nekada jaku Partiju demokratskog napretka, sklonu dogovorima s makedonskim vlastima, ostavlja potpuno na rubu. Makedonski režim sa svoje strane jedini odgovor nalazi u pojačanju represije, upozoravajući da bi se nacionalistička opozicija okupljena oko VMRO-a ponašala mnogo drastičnije. Gradonačelnik Gostivara koji je prošlog ljeta dopustio da se izvjesi albanska zastava na gradskoj kući, dobio je najprije 14, a zatim sedam godina zatvora, dok su upravo danas pokrenuti kazneni postupci protiv organizatora prošlotjednih skupova u Tetovu i Skopju, također zbog zastave i himne. Čini se da se mjere u Makedoniji u posljednje vrijeme malo razlikuju od onih u Srbiji, ali i da se sve manje razlikuje i politika centralnih vlasti prema najvećim manjinama na državnom teritoriju. U Srbiji nema političke autonomije za Albance kojih je manje od četvrtine stanovništva, u Makedoniji nema ni za veći postotak. I u jednoj i u drugoj nema pune kulturne autonomije, ne dopušta se isticanje osnovnih nacionalnih obilježja, nema formalnog političkog dijaloga, policija i sudovi su najviše angažirani posrednici između dvije strane. Kad je Makedonija prije šest godina stekla nezavisnost, prilike za sređivanje odnosa s domaćim Albancima bile su najbolje zato jer nije bilo napetosti kao na Kosovu i jer su kosovski Albanci u novoj državi vidjeli partnera za otpor srpskoj hegemoniji. Danas su odnosi između dvije zajednice na putu segregacije, za koju kao i uvijek mnogonacionalni odnos snosi dominantna strana, ona koja drži poluge vlasti. Međunarodna zajednica je dugo željela da ima uljepšanu sliku o međunacionalnim odnosima, kao što je Makedonija trebala predstavljati tampon državu u okruženju ne previše prijateljskih susjeda. I danas kada je postignuta suglasnost oko produženje mandata plavih kaciga na granici prema Jugoslaviji, nitko još otvoreno ne postavlja pitanje položaja albanske manjine u Makedoniji. Stvari su međutim odmakle u toj mjeri da čak i ako se izdrže pritisci s Kosova, jednog dana sasvim nezavisno žarište slične krize može se pojaviti s južne strane Šar planine. Tada bi se pokazalo dovoljno jasno da nije samo albansko pitanje jedinstveno, već da je jedinstveno njegovo tretiranje od nacionalističkih režima u Beogradu i Skopju." (RFI) 110111 MET mar 98