16. III. ŠPANJOLSKI EL PAIS - UVODNIK

ŠPANJOLSKA EL PAIS 16. III. 1998. Vrag je na Kosovu "Ako se godine 1991. mogla izvesti međunarodna intervencija u iračkom Kurdistanu kako bi se stanovništvo zaštitilo od represije Sadama Huseina, zašto se sada ne ulazi na Kosovo kako bi se spriječila Miloševićeva represija nad kosovskim Albancima? Na to pitanje nema odgovora. A i ako ga ima, vrlo je zamršen. A jasno je da se ne radi o običnom 'unutarnjem problemu', kako to pokušava prikazati Milošević, nego o regionalnom problemu za koji ne samo da postoji pravo upletanja nego se to i mora učiniti. U slučaju Kurda, jasno je da ih je trebalo zaštititi. Ali ono što se prešutjelo jest to da se na taj način spriječio nastanak kurdske države u tom području, koju danas nitko ne želi, osim samih Kurda. Na Kosovu smo svjedoci upravo suprotne situacije: međunarodna zajednica tvrdi da neće vojno posredovati, ne samo zato da omogući djelovanje diplomacije nego i zato da izbjegne secesiju kosovskih Albanaca. Zašto? Zato što bi se moglo dogoditi da to ne bude rješenje, nego nastanak novog problema. Stjecanje nezavisnosti Kosova može dovesti do procesa destabilizacije cijelog područja na kojemu živi albanska manjina, a u središtu će biti Albanija. Jesu li europske države naučile neke pouke poslije raspada bivše Jugoslavije? Ili je već kasno, a umjereni kosovski Albanci se sada otvoreno okreću borbi za stjecanje nezavisnosti umjesto da se bore za stjecanje prave autonomije? Kao što se dogodilo i s nedavno krizom u Iraku, postavlja se pitanje tko bi mogao zapovijediti takvu akciju. U ovom slučaju to bi moglo biti UN-ovo Vijeće sigurnosti ili OESS, kao regionalna UN-ova organizacija. Ali uvijek bi se tome suprotstavila Rusija, sklona Beogradu, što bi otežalo ozakonjivanje takve akcije, a ne zna se ni kakav bi bio stav Kine. Dakle, u ovom slučaju, samo ozakonjivanje nije i najveći problem. Kao što to, općenito govoreći, kaže i talijanski diplomat Roberto Toscano ("Od rata do tisuću ratova", Claves, ožujak 1998.), ono što je zaista zamršeno i teško u takvim situacijama jest rješavanje problema s političkim modalitetima i konkretnim operativnim postupcima u takvoj operaciji, ali i predviđanje posljedica intervencije, zato što bi neke posljedice mogle biti ne samo neželjene nego i nepoželjne. Stanje u Bosni još više zamrsuje cjelokupni problem. Ne samo zato što je suradnja s Miloševićem ključ za održavanje mirovnog procesa započetog u Daytonu i za suđenje ratnim zločincima (svima osim njega, na žalost) pred međunarodnim sudom u Haagu, nego i zato što bi se postrojbe čiji je zadatak smirivanje stanja u Bosni - uključujući i španjolske vojnike - mogle pretvoriti u taoce takve situacije. A mora se izbjeći vražje biranje između spašavanja ponovnog spajanja Bosne ili podupiranja stjecanja nezavisnosti za Kosovo. Ako to vrijeme dopusti, ako međunarodni pritisci na Miloševića postignu svoj cilj, i ako bijesni kosovski Albanci ne pokušaju spriječiti srpsku represiju, najmanje loše rješenje bila bi autonomija ili, još bolje, status Kosova kao posebne savezne republike u SR Jugoslaviji. Treba u to uvjeriti kosovske Albance, a međunarodne sankcije s tim ciljem mogle bi donijeti plodove. Iako je, jasno, nužna duboka demokratizacija nove Jugoslavije i mnogih susjednih država za stabilnu autonomiju Kosova. Kao što se već moglo vidjeti u Bosni, na tom je terenu mnogo jednostavnije graditi nego obnavljati. Europska unija, koja je prošloga tjedna pokazala u Londonu da djeluje kao čimbenik stvaranja sigurnosti u tom dijelu Europe, mogla bi uložiti veće napore na Kosovu i u cijelom tom području, uključujući i Srbiju. Neka vrst bogatog Marshallova plana za taj, toliko zaostali Balkan, mogla bi biti mrkva koja će, uz batinu sankcija za jedne i uskraćivanje potpore borbi za nezavisnost za druge, navesti stanovništvo i njegove vođe na promjene. Sve bi to moglo pridonijeti stvaranju neke vrste postmodernističkog prostora, ali ne neku državu ili neko carstvo, i ne jugoslavenski, nego balkanski prostor, koji bi mogao dugoročno zajamčiti stabilnost, demokraciju i toleranciju. Kao što se već vidjelo u Bosni, na tom je terenu mnogo jeftinije graditi (iako nije i lakše), nego obnavljati. No, dugoročno, sve bi to značilo političko samoubojstvo za Miloševića. Hoće li on to prihvatiti? Vjerojatno neće. Zato treba obavljati pritisak i istovremeno pripremati se na ono najgore", piše Andres Ortega. 170101 MET mar 98