15. III. EL PAIS - A. SANTA CRUZ - REPORTŽA S KOSOVA

ŠPANJOLSKA EL PAIS 15. III. 1998. "Gledanje nogometa, to je najbolje što nam se može dogoditi" Posebni dopisnik lista iz Prištine, Angel Santa Cruz, izvješćuje o stanju na Kosovu i piše o obitelji kosovskih Albanaca iz Prištine. U članku, između ostaloga, stoji: "'Ono što se dogodilo najgore je od svega što se moglo dogoditi, zato što mnogi ljudi koji do sada nisu mrzili Srbe sada postaju sve radikalniji. Albanci neće oprostiti smrt žena i djece i ono što se dogodilo u Drenici', govori Fadill, glava obitelji. Obitelj Krasniqi je složna, živi u Prištini i ne može biti tipična kosovska obitelj, ali njezini članovi savršeno dobro mogu objasniti pogoršavanje situacije koja je postala gotovo nepodnošljiva za gotovo dva milijuna stanovnika te južne srbijanske pokrajine. Oni su muslimani, ali nisu pretjerano pobožni. Imaju troje djece, što je manje od prosjeka, svo troje je školovano, i svo troje nezaposleno. Sanija, 35-godišnja kći, udana je i živi u Peći. Djimsit, star 34 godine i Kujtim, star 28 godina, muški su potomci. Svi su rođeni na Kosovu, kamo su otac i majka Hasija, učiteljica, doselili iz rodne Albanije poslije Drugoga svjetskog rata. Žive u kući u prištinskoj četvrti Taslidji. 'Uspjeli smo ih školovati. Najstariji je studirao pravo, mlađi je završio energetiku, a kći je radila na radiju tako dugo dok nam Srbi nisu ukinuli sve slobode'. Kutjim od 1998. godine ima problema s alkoholom, a Djimsit vječno traži posao pa sada izgleda kao neki lik iz filmova Woodya Allena, ali iz neke države Trećeg svijeta. Radni dan obitelji Krasniqi počinje prije osam ujutro, kad netko odlazi u susjednu prodavaonicu kupiti kruh, mlijeko i ono što je najnužnije za život - ono što obitelj može kupiti. Ostatak dana djeca provode u hodanju gradom i u sastajanju s prijateljima i poznanicima u potrazi za nekim fuš-poslom ili zamjenom stvari koja će im omogućiti snove o napuštanju Kosova. A poput njih su i tisuće mladih s Kosova - najsiromašnije pokrajine države na rubu bankrota - na kojemu stopa nezaposlenosti doseže 80 posto. Roditelji su u mirovini - Fadil je radio u vojsci - i uspijevaju skupiti oko 45.000 peseta. Najveća novost u životu tog bračnog para jest novi televizijski repetitor koji im omogućuje praćenje beogradskog kanala koji emitira isključivo serije i sportske susrete. Zato gospodin Krasniqi drži da 'u ovo doba, najbolje što mu se može dogoditi jest gledanje nogometa ili košarke'. Njegovi su klubovi jugoslavenski klubovi. Oboje se s čežnjom prisjećaju posljednjih godina Titova života, kad su živjeli kao na Zapadu i putovali s putovnicom koja su carinici poštovali. A sada njihova 15 godina stara Zastava odvozi Krasniqije u Mitrovicu ili u Peć samo onda kad mogu kupiti 20 litara benzina. Kutjim, čija diploma na 'paralelnom' sveučilištu vrijedi samo na Kosovu, radio je neko vrijeme u kazinu u turskom dijelu Cipra. Odatle se vratio s 4.000 njemačkih maraka koje je poslije potrošio na tri falsificirane vize kako bi uspio izići iz Prištine. Sva je tri puta bio otkriven, dva puta na srbijanskoj granici, treći put u Londonu. I dalje sanja o bijegu, a novi mu je san Australija. Kosovski Albanci, s jednim od najviših nataliteta u svijetu, već od 1990. godine žive s paralelnom upravom. Imaju predsjednika republike, vladu (u izgnanstvu) i, u teoriji, parlament. I svoje medije. To je imaginarna politička vlast, ilegalna pseudodržava, ali je Beograd tolerira i bori se jedino s ilegalnom nastavom koja se već od osnovne škole nadalje nalazi u 'podzemlju'. Srednje školstvo i sveučilište djeluju u privatnim kućama, a poučavaju albanski profesori koje je Milošević otpustio prije devet godina, na vrhuncu svojeg ultranacionalističkog uspona, kad je ukinuo autonomiju te pokrajine, raspustio parlament i poslao svoju policiju i vojsku. I sve se to teško financira novcem koji svaki Albanac u Srbiji i velika dijaspora odvajaju od svojih prihoda i daju za zajedničku stvar. Nekad to iznosi i do 3 posto, ali obitelj Krasniqi vrlo je diskretna glede tog pitanja. Na Kosovu je gotovo sve umjetno. Oponašanje stvarnosti je toliko da postoje čak dvije nogometne lige. Kavane su uvijek pune mladića koji tamo troše i posljednji dinar koji su zaradili tko zna na koji način. U tom umjetnom okružju, fikciji koju vodi politička pasivnost Ibrahima Rugove - vođa koji svojim načinom podsjeća na vođe Kataličke Akcije - razvila se Oslobodilačka vojska Kosova, kao zametak gerile. 'Kad bi na Kosovu bilo posla, Oslobodilačka vojska Kosova, koja nije velika teroristička skupina, nego banda očajnih mladića, odmah bi nestala', vjeruje Hasija Krasniqi, obrazovana žena. 'Malo tko ovdje ozbiljno razmišlja o nezavisnosti, a još manje o pripajanju Albaniji, iako to neće reći. Mi, moj muž i ja, rodili smo se u Albaniji i u više smo je navrata kasnije posjetili. Oni žive deset puta gore od nas. Prava se tragedija zove Milošević. Bez njega, bilo bi bolje i za Srbe i za Albance.' (...)". 170101 MET mar 98