NY REVIEW, DANNER, 18. XII.

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE NEW YORK REVIEW OF BOOKS Ž2=18. XII.1997. Ž3=Clinton, UN i bosanska katastrofa Mark Danner u svom članku razmatra sljedeće knjige: 'Srebrenica: Izvješća o ratnim zločinima' autora Jana Williama Honega i Norberta Botha; '(...) Izdaja i pad Srebrenice, najgori europski masakr od Drugog svjetskog rata', autora Davida Rohdea; 'Zakašnjela vanjska politika: Utjecaj medija na mirovne operacije' Warrena P. Strobela; 'Krv i osveta: Priča jedne obitelji o ratu u Bosni', autora Chucka Sudetica; 'Supersila koja se opire: politika Sjedinjenih Država u Bosni 1991. - 1995.', Waynea Berta; 'Trijumf nedostatka volje: Međunarodna diplomacija i jugoslavenski rat' Jamesa Gowa; 'Klaonica: Bosna i neuspjeh Zapada' autora Davida Rieffa. "(...) U svibnju 1995., hrvatski su vojnici tankovima ušli u zapadnu Slavoniju te su prognali tisuće Srba. Početkom kolovoza, Hrvati su na juriš osvojili Krajinu, koju su Srbi 1991. oteli Hrvatskoj. U nekoliko dana, Hrvati su ponovno osvojili svaki komadić zemlje - i prognali pola milijuna Srba. Prije četiri stoljeća, na poziv Habsburgovaca, pretci tih Srba nastanili su 'granični teritorij', služeći kao ponosni čuvari carstva; sad su pak činili veliku kolonu sporih automobila i traktora, osuđenih na život bespomoćnih izbjeglica u Srbiji, u koju nisu bili dobrodošli. Pet mjeseci kasnije - te samo nekoliko tjedana nakon što su se predsjednik Milošević, Tuđman i Izetbegović dogovorili u vojnoj bazi Wright - Patterson u Daytonu, Ohiu - muslimanska je vlada započela preuzimati vlast u srpskim četvrtima, ponovno ujedinjujući Sarajevo po prvi puta od proljeća 1992. Pod Daytonskim sporazumom, Izetbegovićeva je vlada obećala da će osigurati jednaku pravdu i poštivanje za sve građane, čak i one Srbe koji su dvije i pol godine granatirali Sarajevo i pucali na svoju novu vlast, ubivši više od deset tisuća civila, uključujući i tisuću djece. Srpska 'sloboda bit će poštivana', izjavio je 18. veljače Richard Holbrooke, posrednik u dogovorima. 'Oni ne trebaju napuštati Sarajevo.' Glasnogovornici bosanske vlade, međutim, uglavnom su šutjeli. Za vrijeme godina granatiranja i pucanja iz snajpera, Srbi su ometali dostavu hrane, blokirali glavni gradski vodovod, onesposobili vodove električne energije. Srpski su topnici ciljali na Nacionalni muzej i Nacionalnu knjižnicu. (...) U međuvremenu, u prvim mjesecima opsade, muslimansko je podzemlje stvorilo paravojne postrojbe te ubilo mnoge Srbe koji su ostali na strani vlade, često ih mučeći prije nego bi njihova tijela bacili u kanjon poznat kao 'Jama Kazani.' Holbrookeovo uvjerenje da je moguća pomirba između Sarajlija, da Srbi mogu staviti svoju sudbinu u ruke 'federacije' Muslimana i Hrvata koji su došli na vlast, nije bilo široko prihvaćeno. Tek dva dana nakon što je američki diplomat poslao svoj poziv na mir, muslimanski su dužnosnici po prvi puta ponudili škrtu jeku razuvjeravanja: 'Ne napuštajte svoje domove', poručila je Sarajevska televizija Srbima. 'Federacija vam jamči sigurnost.'(...)" Danner opisuje odlazak srpskih izbjeglica iz Sarajeva. Dodaje da su mladi muslimanski razbijači pljačkali srpske kuće i stanove te useljavali u njih. S druge strane, srpske su paravojne postrojbe u kamuflažnim odorama i naoružane, podmetale požar gdje bi stigle. Sarajevski su Srbi uništavali svoje stanove prije bijega, kako se Muslimani ne bi okoristili onim što su oni morali napustiti. "Srbi koji su bili prebolesni da bi pobjegli iz Sarajeva drhtali su od zime i straha iza svojih zaključanih vrata; vani na ulicama, srpski su se razbijači pripremali da ih istjeraju vatrom. Iz svog planinskog glavnog grada Pala, srpske su vođe, tvrdila je glasina, izdale naredbu: u muslimanskom Sarajevu neće ostati nijedan Srbin, kako god bio star ili teško pokretan. Vojnici koji su stigli da provedu Dayton postigli su malo. Kad su talijanski vojnici uhitili podmetače požara te ih (kao što je Dayton propisivao) izručili nekolicini srpskih redarstvenika koji su ostali u gradu, oni su odmah pušteni. Srpski su vatrogasci već dugo otišli, a francuski vojnici još nisu uspjeli uvjeriti muslimansku stranu čak ni da uđe u srpske četvrti; srpske paravojne jedinice bacale su granate na njihove kamione. Časnici IFOR-a, pod zapovjedništvom Amerikanca admirala Leightona Smitha, mogli su narediti vojnicima da čuvaju vatrogasce, čak da sami gase vatru. Oni su također mogli pokazati snagu i poslati svoju vojsku da preuzme nadzor nad ulicama te uhititi i zatvori podmetače požara. Takva silovita akcija, međutim, nosila je rizik 'prekoračenja mandata' misije; a časnici su pokazali da taj mandat namjeravaju tretirati prilično ograničeno. Tako šezdeset tisuća teško naoružanih inozemnih vojnika (među kojima je bilo barem dvadeset tisuća Amerikanaca) u svojim prvim danima u zemlji nije uspjelo učiniti ništa više od promatranja kako dijelovi Sarajeva nestaju u vatri. (...) Tri godine prije toga, u ljeto 1992., arkanzaški guverner i kandidat demokrata Bill Clinton putovao je državom i držao predizborne govore, koreći predsjednika Busha zbog neuspjeha u zaustavljanju strahota u Bosni. Kasno tog srpnja Clinton je zatražio da UN stegne gospodarske sankcije na 'otpadnički poredak Slobodana Miloševića'; da se europskom i američkom ratnom brodovlju odobri pretraživanje plovila koja bi mogla nositi krijumčarenu robu Srbiji te da se zapadno ratno zrakoplovstvo ovlasti za napad na 'one koji ometaju pokušaje pomaganja.' Tjedan dana kasnije, nakon što su objavljene slike iscrpljenih Muslimana i Hrvata zatvorenih u srpskim koncentracijskim logorima, Clinton je ustvrdio da UN, uz potporu Sjedinjenih Država, mora učiniti 'sve što je potrebno da zaustavi pokolj civila, a možda ćemo morati uporabiti vojnu silu. Ja bih započeo zračnim snagama protiv Srba.' Glasnogovornik Bijele kuće Marlin Fitzwater milostivo se suprotstavio: Clintonov je pristup 'lakomislen te indicira da on treba još mnogo narasti što se tiče vanjske politike', izjavio je Fitzwater. 'Očito je da Clinton nije svjestan političkih implikacija u Jugoslaviji.' Jednako je očito bilo da je Clinton bio svjestan političkih implikacija u Americi. Arkanzaški je guverner našao način savršenog otvaranja napada na 'predsjednika vanjske politike' zbog nedjelovanja u moralnoj drami koju su glasači svaku večer mogli promatrati na televizijskim ekranima. Amerikanci možda nisu željeli da njihove vođe pošalju vojnike da zaustave ubijanje, ali željeli su da poduzmu nešto. Ne samo da su Bushovi dužnosnici prkosno stajali po strani; oni su svoje nedjelovanje branili najoštrijim riječima. 'Ponovio sam ovo 38.000 puta', rekao je tadašnji ministar vanjskih poslova Lawrence Eagleburger, 'a moram to reći i ljudima ove zemlje.' 'Ova tragedija nije nešto što bi se izvana moglo srediti i već je došlo vrijeme da to svi shvate. Dok Bošnjaci, Srbi i Hrvati ne odluče prestati ubijati jedni druge, ništa iz vanjskog svijeta ne može pomoći.' Ministar vanjskih poslova govorio je sedam tjedana nakon što su novinari snimili zatvorenike koncentracijskih logora. U šest mjeseci od početka rata, Srbi su osvojili gotovo tri četvrtine teritorija Bosne te 'očistili' desetke tisuća muslimanskih civila (ubivši, samo u tijeku prvog mjeseca, više od dvadeset tisuća, prema detaljnoj istrazi Senata.)" U fusnoti autor navodi da je CIA kasnije zaključila (objavljeno u izvještaju Rogera Cohena: 'C.I.A. Izvještaj o Bosni krivi Srbe za 90% ratnih zločina', The New York Times, 9. ožujka 1995.) da su Srbi izvršili 90% svih ratnih zločina u bivšoj Jugoslaviji te da su predstavljali jedinu skupinu koja je sustavno pokušala 'ukloniti sve tragove druge etničke skupine s njihovog teritorija. "Opisati rat, u jesen 1992., kao 'Bošnjake, Srbe i Hrvate ... koji se međusobno ubijaju' bilo je gotovo zločinački netočno, što je Eagleburger morao znati.' Ako su George Bush i njegovi najviši dužnosnici preferirali distanciranje od sukoba te čekanje, kao što se jedan mlađi pomoćnik izrazio, da se on 'istroši', javnost je, sporadično razljućena krvavim slikama, s vremena na vrijeme zahtijevala da se nešto poduzme. (...) U rujnu 1991., dok je rat bjesnio u Hrvatskoj, Bush je podupro nametanje UN-ovog embarga na uvoz oružja u bivšu Jugoslaviju. Ta je odluka izrazito išla na ruku Srbima. Nakon što su Europljani i Amerikanci priznali Bosnu u travnju 1992., oni su predvidjeli da će se embargo odnositi i na novu državu. 'Namjera nije bila da se bosanske Muslimane sprječi da pobjede u ratu', obrazložio je ministar Eagleburger. 'Zapravo se radilo o tome da smo sve strane pokušali sprječiti da gomilaju oružje...' Ipak, najvažniji, i prilično predvidljiv učinak embarga bio je taj, da je on štetio pokušajima Bošnjaka (koji su imali mnogo vojnika, no malo oružja) da se obrane od teško oružanih Srba." Danner zatim navodi riječi kojima se tadašnji guverner Clinton izjasnio protiv tog embarga. "(...) Ljudi koji su sudjelovali u Clintonovoj kampanji jasno su pokazali da su njihove simpatije na strani bosanskih Muslimana. Čak prije inauguracije, Al Gore i drugi ključni dužnosnici počeli su se sastajati s bosanskim predstavnicima. Kad je Clinton ustvrdio, kao jeka poraženog Busha koji prijeti Huseinu, da je 'legitimitet etničkog čišćenja neprihvatljiv', činilo se kako je to jasno obećanje da će se predsjednik Clinton zauzeti za zadatak postizanja pravde na Balkanu. 'Pravda' je naravno, bila ključna riječ, budući da je postalo jasno da u Bosni - već pokrivenoj desecima tisuća leševa te s tri četvrtine njezina teritorija u rukama bosanskih Srba - 'pravda' stoji upravo nasuprot drugoj ključnoj riječi: 'miru'. Bankar i pisac Jean E. Manas otvoreno govori o problemu: 'Iako su se mnogi oni koji žele intervenirati (ili će to željeti) zalagali za mir i pravdu u bivšoj Jugoslaviji, oni su rijetko pogledali u oči činjenici da se, na svakom nivou, ta dva ideala potiru: slijediti pravdu podrazumijeva produženje neprijateljstva, dok slijediti mir zahtijeva popuštanje pred određenom količinom nepravde.' Predsjednik Clinton je preuzeo tu dilemu. On se želio zalagati za pravdu; obećao je to. No uskoro će uvidjeti da bi djelovanje u smislu postizanja pravde zahtijevalo ozbiljne žrtve. Da je želio, George Bush je, razumljivo, mogao spriječiti ili bar ozbiljno ograničiti ratove u bivšoj Jugoslaviji, primjenom razumne mješavine diplomacije i barem iskrene prijetnje uporabom sile. No mnogo se dogodilo u godinama strašnog rata. Da se postigne pravda u Bosni - da se obnovi zemlja i domovi njihovih pravih vlasnika, kako bi se pokazalo da etničko čišćenje 'nije prihvatljivo' - Bill Clinton je trebao biti spreman da poduzme snažnu diplomatsku intervenciju te pošalje barem određen broj vojnika, što bi zahtijevalo uporabu svih njegovih velikih političkih vještina kako bi osvojio potporu Amerikanaca. On za to nije imao želuca; na posljetku, to nije bio njegov rat. Ako je Bosna bila korisna krvava zastava za mahanje pred Georgeom Bushom, kakvu je korist takav sukob imao za Clintona? Ako je ona za kandidata Clintona predstavljala priliku, za Predsjednika Clintona ona je postala samo rizik - a to je bio rizik koji su Clintonovi politički savjetnici sad isticali. 'Neuključenje u Bosni', piše Dick Morris, 'bio je središnji element mog savjeta.' 'Ne želiš biti Lyndon Johnson', rekao sam, 'i svoje mogućnosti za doprinos na domaćem frontu žrtvovati zbog destruktivnog, vječnog inozemnog uključenja. Bolest Demokrata je da dopuste istoj samilosti koja pokreće njihovu domaću politiku da ih namami u junačke, no nesmotrene inozemne ratove.' To je bilo objašnjenje koje je Bill Clinton mogao razumjeti, posebice budući da, kao što Morris kaže, novi Predsjednik 'nije imao posebne vizije svoje vanjske politike. On je reagirao, manje ili više nerado, na globalne brige kad su one tako duboko zadrle u američku politiku da je nešto morao učiniti.' On je obećavao, naravno, ulagivao se biračima, i taj dio vanjskih poslova razumio je dobro. U tjednima koji su bili pred njim, Clinton će ih početi umirivati. Kad je posljednji pokušaj postizanja 'mira' - u suprotnosti s izvršenjem pravde - bio pred novom vladom u obliku Vance - Owenovog plana, zamršenog i dosjetljivog prijedloga da se Bosna podijeli u deset etnički nadziranih 'kantona' (po tri za Srbe, Hrvate i Muslimane, sa Sarajevom kao zajedničkim glavnim gradom), Clintonovi dužnosnici nisu se otvoreno suprotstavili planu, ali su o njemu pričali s prijezirom koji je nesumnjivo pokazivao da smatraju da bi mogli smisliti nešto bolje. Cyrus Vance, bivši ministar vanjskih poslova i David Owen, bivši britanski ministar vanjskih poslova, stigli su u Washington 1. veljače 1993., da kratko informiraju Warrena Christophera, a uskoro je postalo 'bolno očito', prisjeća se Owen, 'da je ministar vanjskih poslova znao veoma malo o pojedinostima našeg plana.' 'Posebice je iznenađujuće bilo, s obzirom na vladine javne kritike, da on nije bio informiran o svim odredbama o pitanjima ljudskih prava koje su bile uvrštene s izričitom svrhom ukidanja etničkog čišćenja... Činilo se kao da Warren Christopher nije imao vremena pročitati čak ni kratki činjenični izvještaj o srži našeg plana.(...)' (Iz knjige Davida Owena: Balkanska odiseja: nepokolebljiv osobni prikaz međunarodnih mirovnih napora poslije sloma bivše Jugoslavije') (...) Događaji u bivšoj Jugoslaviji postavljaju pitanje može li se država odnositi prema pravima svojih manjina tako da ih istrijebi radi postizanja etničke čistoće. Smioni tiranini i prestrašene manjine čekale su da vide je li etničko čišćenje politika koju će svijet tolerirati. Želimo li promicati širenje slobode, želimo li ohrabriti stvaranje mirnih etničkih demokracija, naš odgovor mora biti glasno ne. Nijedan američki dužnosnik, a sasvim sigurno nijedan s tolikom moći, nije postavio moralno pitanje Bosne tako izravno i odgovorio tako elokventno. Clintonov ministar vanjskih poslova nije se tamo zaustavio, međutim, već je nastavio tvrditi da Sjedinjene Države također imaju 'izravne strateške interese' u Bosni." Danner zatim navodi ministrove riječi upozorenja da sukob u Bosni prijeti širenjem na druga područja, poput Kosova i Makedonije te da bi se mogao pretvoriti u novi veliki balkanski rat. Tadašnji ministar vanjskih poslova smatrao je da postoji opasnost da bi u rat mogle biti uvučene čak i Grčka, Turska i Albanija. "Izravno od ministra vanjskih poslova, to je bilo očitovanje temeljnog američkog interesa i bilo je opravdano očekivati da će uslijediti snažna i dinamična akcija. No iza riječi se, međutim, događalo nešto drukčije među novopostavljenim dužnosnicima Clintonove vlade. (...) Bill Clinton nije više davao izborna obećanja. Njegova je vlada posrtala iz krize u krizu, upavši u fijasko s homoseksualcima u vojsci koji je okrenuo Clintonove dužnosnike protiv generala zajedničkog stožera Colina Powella (što je bio spor koji su veoma brzo izgubili). Postalo je jasno da je Bosna posljednja Predsjednikova briga. 'Neprestane televizijske scene koje prikazuju izopačenost u Bosni nagnale su ga da izjavi: 'Pokušavaju me prisiliti da odvedem Ameriku u rat.' (Iz: Morris: Iza Ovalnog ureda, str. 245.) 'Oni' su bili novinari, kolumnisti, televizijski novinari. No Clinton je sad bio predsjednik i iza vanjštine stajao je stvarni svijet s kojim se morao suočiti. A te strašne zime u veljaču 1993., bosanski su Srbi, na koje nova Predsjednikova sklonost domaćoj politici nije ostavila dojam, pripremili topništvo i tankove i započeli opak napad na zarobljeničke gradove istočne Bosne." Novinar zatim opisuje kako je Srebrenica bila kozmopolitski rudarski grad do početka 1993., kad su ju Srbi počeli granatirati. Zatim navodi da je Srebrenica bila puna izbjeglica koje su Srbi prethodno prognali iz okolnih gradova. Ističe da je sve počelo mnogo ranije: "(...) Još početkom 1991., Srbi i Muslimani u Srebrenici počeli su se naoružavati. Neprestana propaganda iz Beograda, posebice za vrijeme rata u Hrvatskoj 1991., kad su Hrvati prikazivani kao oživljeni ustaše koji su odlučile ubiti sve Srbe i Muslimane kao njihove 'turske' saveznice, pokazala se učinkovitom u svrhu ulijevanja straha i paranoje. U Srebrenici su Srbi i Muslimani postali sumnjičavi, prestrašeni i ogorčeni. Chuck Sudetic u svom sjajnom djelu 'Krv i osveta', ispričanu djelomično kroz iskustvo njegovih srpskih rođaka (djelo će biti objavljeno slijedeće godine), u bogatim pojedinostima pokazuje kako su snage povijesnog sjećanja, propagande i sumnje stvorile krvavi ritam napada i odmazde u Srebrenici i okolnim selima." Danner zatim priča o ubijanjima i silovanjima u Srebrenici, a kao posebice okrutne ističe postrojbe Arkanovih Tigrova i Šešeljovih četnika. Koristeći kao izvor Sudeticevu knjigu, navodi da je ubijeno stotine ljudi te spominje primjer kad su članovi Arkanove paravojne postrojbe ubijali mjesne Muslimane za koje su sumnjali da organiziraju vlastitu gerilu.(...) 17. travnja, mjesni je sudac i srpski vođa Goran Zekić zatražio da srebrenički Muslimani predaju sve svoje oružje do slijedećeg jutra. Muslimani su dobro znali značenje takvog ultimatuma - vidjeli su to u Bijeljini, u Zvorniku, u Višegradu; u svim je tim mjestima ubrzo nakon ultimatima uslijedio užas. Umjesto da čekaju da srpske paravojne postrojbe preuzmu nadzor i nad njima izvrše mučenja, silovanja i ubojstva koja su se držala potrebnim da se Srebrenica 'očisti', tisuće je Muslimana u svojim automobiolima ili u autobusima napustilo svoje domove. Egzodus je značio da Srbi mogu osvojiti svoj plijen bez borbe. Zapravo, nisu svi Muslimani napustili Srebrenicu: nekoliko stotina Muslimana uzelo je puške koje su imali te se sakrilo u šumi. Iz šuma su promatrali kako ozloglašeni Željko Ražnatović (član tajne policije, vladin plaćeni ubojica, glasovit pljačkaš banke i bjegunac iz zatvora poznatiji kao Arkan) i njegovi teško naoružani Tigrovi ulaze u Srebrenicu te zajedno s mjesnim Srbima pljačkaju muslimanske kuće i trgovine. Za Srbe, Srebrenica je prošla dobro: Arkanova pažljivo njegovana reputacija bezgranične okrutnosti navela je srebreničke Muslimane da se sami 'očiste'. Ili se tako barem činilo. Zapravo, Muslimani su u šumama razmatrali strategiju. Prije više mjeseci, njihovom su vođi muslimanski dužsnosnici iz Sarajeva naredili da se pripremi upravo za ovaj trenutak. Radi se o Naseru Oriću, niskom čovjeku snažne građe, dvadesetpetogodišnjem body builderu, bivšem bacaču diska te članu jugoslavenske specijalne vojne policije; zaista, Orićeve su ratne vještine bile takve da je, iako muslimanske nacionalnosti (njegov djed je bio član omraženih ustaša) bio određen da služi u Kosovu te zatim imenovan tjelesnim čuvarem samog Miloševića. U svojem planu obrane Srebrenice, Orić se pokazao lukavim i nemilosrdnim i dva dana nakon što su Srbi osvojili grad, on je sa svojom slabo naoružanom skupinom izašao iz šume i iznenadio Srbe napadom u kojem je mnogo Srba ranjeno, a nakoliko ih je ubijeno." Danner zatim opisuje ubojstvo srpskog vođe Zekića te masakr Srba nad Muslimanima koji je uslijedio kao osveta. "(...) Muslimani i Srbi znali su da ne mogu očekivati milost jedni od drugih. Osvojivši nadzor nad Srebrenicom, Naser Orić i njegovi odrpani muslimanski borci postigli su velik uspjeh. Iz planina su, međutim, i sa svih strana vrebale srpske puške. Ubrzo su ljudi Srebrenice počeli gladovati. Krajem proljeća i čitavo ljeto Naser Orić i njegovi zapovjednici metodično su razvijali svoje snage, poduzimljući prepade radi osvajanja oružja i naboja, što im je omogućilo da unovače i uvježbaju više vojnika te da krenu u ambicioznije napade. Kao što Jan Willem Honig i Norbert Both ukazuju u svojem djelu ('Srebrenica: Izvješća o ratnim zločinima'), to je bio 'jedini slučaj u Bosni kad je mnogo hvaljen jugoslavenski sustav teritorijalne obrane uspješno primjenjen'; Orićeve su snage primjenile Titov plan obrane od invazije, oslanjajući se ne samo na klasične tehnike gerilskog rata (napadi malenih skupina, sabotaža, atentati), no također i na uvjerenje da su svi ljudi, bez obzira na uniformu, stvarni ili potencijalni borci. U tijeku ljeta i jeseni Orićevi su ljudi napadali bez upozorenja, uzimljući, kaže Sudetic, 'samo šačicu zarobljenika i rijetko praveći ikakvu razliku između ratnika i civila.' Do jeseni su ubili nekoliko stotina srpskih vojnika i civila. (...) Ljudi su u Srbiji bili bijesni zbog drskog napada muslimanskog vođe. General Ratko Mladić smjesta je poslao svoje tankove i topništvo preko mosta da bi zaustavio Orićeve ljude. (...) Mladićeva tehnika, što David Rieff opisuje u 'Klaonici', 'kombinirala je standardnu vojnu doktrinu JNA i Varšavskog pakta - nikad ne poslati čovjeka tamo gdje metak može ući prvi - s osobitom sklonošću bosanskih Srba prema gađanju bolnica, vodovoda i izbjegličkih središta radi stvaranja maksimalnog užasa među žiteljima. Stvoriti takav užas nije bilo teško; bez zaklona ili obrane, izbjeglice koje su napustile okolne gradiće, pa su sad spavale na srebreničkim ulicama, predstavljale su laku metu. Za jednog strašnog sata opsade, srpske su granate ubile šezdeset četvoro ljudi i ranile više od stotine njih. Mnogi od njih bili su djeca. (...) Samo nekoliko tjedana prije nego što je započeo srpski napad, Bill Clinton je u svojem govoru povodom preuzimanja dužnosti najavio da će uporabiti vojnu silu, ukoliko će biti 'prkošenja zahtjevima i savjesti međunarodne zajednice.' Sad je s tim prkosom bio svakodnevno suočen, posebice nakon što se novinar ABC Newsa Tony Birtley s malom video kamerom uvukao u Srebrenicu u bosanskom helikopteru. Srebrenica je Clintona suočila s proturječnostima između njegove idealističke retorike podupiranja Bošnjaka i njegove pragmatične nesklonosti da svoju novu vladu obveže na zamršeni rat. Strašne slike patnje, zajedno s njegovom vlastitom retorikom, nagnale su ga na djelovanje. Na posljetku, Bošnjaci su ga natjerali da se prenagli: 12. veljače, dužnosnici u Sarajevu objavili su da će odbiti svaku daljnju pošiljku pomoći u Sarajevo sve dok je Srebrenica odsječena zbog Srba. Namjera te naoko izopačene odluke bila je da Zapad, a posebice još neiskusni Clinton (u kojeg su Bosanci polagali mnogo nade za intervenciju) konačno poduzme snažnu akciju protiv Srba. Zapravo, bosanske su objave predstavljale samo njihov posljednji pokušaj da iskoriste svoju jedinu moć, koja bi mogla prisiliti Zapad na djelovanje. Dostavljanjem hrane u Bosnu od lipnja 1992., zapadne su zemlje namjeravale smanjiti političke pritiske za zaustavljanja pokolja - što je zapravo značilo vojnu intervenciju protiv Srba. Bošnjaci su se sad nadali da će tu strategiju okrenuti naglavce. Pokazujući svijetu da hrana ne dolazi, a da je to uzrokovalo 'etničko čišćenje izgladnjivanjem', oni su pokušavali prisiliti Zapad na snažnije djelovanje, po mogućnosti s uporabom vojne sile. (...) Drugim riječima, sarajevske su vođe pokušale stvoriti dojam da UN-ova pomoć pomaže njihovim zapovjednicima da vrše napade. Kad je muslimanski vojni napad uslijedio ubrzo nakon isporuka hrane, to ne samo da je bacilo sumnju na UN-ovu njegovanu 'nepristranost', slabeći legitimnost te organizacije kao glavnog zapadnog instrumenta za pitanje rata u Bosni. To je također navelo Srbe da zaustave buduće isporuke, čime je prouzročeno još više gladi i bijede, a pojačan je i pritisak na Zapad za intervenciju. (...) Snažan napor u Bosni natjerao bi Clintona da povede UN i dvije glavne saveznice, Britaniju i Francusku, čiji su se časnici i vojnici nalazili u području te su se tako obvezali na 'UN-ov primarni zadatak' dovođenja mira. Taj 'zadatak' zapravo je pripadao Francuskoj, Britaniji i drugim zapadnim saveznicama; one su ga oblikovale i izvršile; no prljava je mala tajna da je zadatak bio nadahnut odlukom da se izbjegne pojačano uključenje u Bosni, a posebice vojna intervencija. (...) I što su to UN-ovi časnici te zapadne države koje su iza njih stajale, pokušavali postići? Rieff primjećuje da kriterij uspjeha nije bio niti moralan - 'UN-ovi dužnosnici su smatrali da nije njihov posao da sude o pravdi i krivdi' - niti politički. 'Iako je bosanska vlada bila međunarodno priznata država, a 'republika' bosanskih Srba nezakonita pobuna, UN se osjećao prinuđen da ih tretira jednako, kao 'strane', odnosno 'zaraćene strane'. Umjesto toga, UN je želio osigurati pomoć i omogućiti mir ... Uvjeti mira bili su, sa stajališta UNPROFOR-a, gotovo nevažni. To nije morao biti pravedni mir, čak niti mir koji bi bilo moguće održavati. Sve što je UN tražio bilo je da se 'strane' s njime slože. Ukoliko je 'mir' jedini cilj, a njegovi su uvjeti 'gotovo nevažni', tad smo se zapravo udaljili od 'pravde' koliko god smo mogli, a svojstven rezultat toga je UN koji je, bez obzira na svoje težnje 'nepristranosti', bio vlastitim interesima prisiljen favorizirati jednu stranu - stranu koja slučajno pobjeđuje. (...) Cilj je, naravno, bio da se Muslimani prisile na predaju i nagodbu pod srpskim uvjetima; jer što bi drugo nagodba mogla biti, ukoliko se 'pregovara' dok Srbi drže više od sedamdeset posto bosanskog teritorija? 'To možda nije idealni ishod', piše Rieff, 'no barem će se ubijanja zaustaviti.' Takav je bio interes UN-a, kao i Britanaca i Francuza koji su stajali iza organizacije. Sad je, međutim, u igru ušao novi i moćni igrač. To što su Bošnjaci polagali velike nade u Billa Cintona, to što su iz njegove retorike izvlačili ohrabrenje (iako je on možda nudio samo riječi), samo je po sebi imalo snažan učinak. Zašto prihvatiti etničku podjelu zamišljenu u Vance - Owenovom planu, ako vođa Slobodnog svijeta tvrdi da 'etničko čišćenje nije prihvatljivo'? Od gorkih riječi koje se mogu naći u Owenovim memoarima, najgorče su one upućene Clintonovim dužnosnicima radi njihovog 'ohrabrivanja' Bošnjaka. U prosincu 1992., čak prije nego je nova vlada preuzela ured, dok su Clintonovi 'prijelazni' dužnosnici u tisak pustili svoju prigušenu kritiku i 'podvojenost' o pitanju Vance - Owenovog plana, lord Owen je stigao u Sarajevo te je upozorio Bošnjake: 'Nemojte, nemojte, nemojte živjeti u tom snu da će Zapad stići i riješiti vaš problem. Nemojte sanjati...' (...) Clintonova retorika imala je ozbiljnog učinka u Bosni; to što ju je on rabio kao nadomjestak za smisleno djelovanje, nije bilo samo dvoličnije, već na mnoge načine i opasnije od politike Bushove vlade. (...) Clinton je obećao snažnu akciju; obećao je da će Amerika pomoći, a kad je bio suočen s potrebom da to izvrši, ponudio je riječi. Te riječi nisu tek razočarale; one su ulile nadu koju su Bošnjaci platili krvlju. Do sredine veljače 1993., napad generala Ratka Mladića izolirao je istočne gradove Srebrenicu i Čersku, koji su vrvjeli izbjeglicama. Ti su iscrpljeni ljudi patili od gladi, ako već nisu umirali zbog Mladićevog granatiranja. (...) Clinton je konačno krajem veljače izašao s novim rješenjem: američki transportni zrakoplovi tipa Hercules bacit će iz zraka hranu i lijekove u Bosnu. Letovi su izvršeni u sklopu humanitarnog mandata UN-a, nakon što je inicijativa stigla, kao što to James Gow otvoreno kaže, 'od Sjedinjenih Država, umjesto spremnosti na snažnije obvezivanje koje bi uključivalo uporabu vlastitih vojnika.' Tu je, naravno, ležala temeljna proturječnost: Bill Clinton je želio 'snažniju akciju', no (kao i George Bush), već je zarana odlučio da neće uporabiti američke borbene snage. (...) Clinton je počeo uzmicati. Njegova je vlada sad koketirala s dotad preziranim Vance - Owenovim planom podjele Bosne u devet etničkih pokrajina. Kao što Sudetic jasno pokazuje, Mladić je sad poduzimao snažne napade u istočnoj Bosni, djelomično bez sumnje stoga što je Vance - Owen predvidio to područje dodijeliti Muslimanima. Srpski je general bio odlučan da pretekne svaki takav potez stvaranjem nepovratne 'činjenice.' U veljači 1993., jedina prepreka između njega i stvaranja te činjenice bila je nazočnost desetaka tisuća izgladnjelih ljudi i snaga lako naoružanih Muslimana. (...)" Danner zatim nastavlja o podijeljenosti Clintonovih savjetnika što se tiče intervencije u Bosni te o ulozi generala Colina Powella, predsjednika Zajedničkog stožera. "Powel je bio uvjerljiv potvrđujući i snažeći Predsjednikove sumnje. Utvara Vijetnama njega je progonila više nego Clintona. On je donio nepopustljivu odluku da se bori protiv onog što je smatrao frivolnošću i neodgovornošću ljudi poput mladog Predsjednika koji je sad sjedio preko puta njega: 'Mi koji smo u Vijetnamu bili satnici i bojnici', napisao je general, 'nikad više nećemo dopustiti političarima da nam to ponovo učine.' Za vrijeme posljednjih mjeseci Bushovog predsjednikovanja, kad su slike srpskih koncentracijskih logora do vrhunca dovele javni pritisak na djelovanje, general se jasno i javno izjasnio protiv vojne intervencije. (...) Powell se isticao kao iznimno glasovita, jedinstveno neovisna osoba. Nadglasati ga o pitanju vojne prosudbe bilo bi politički opasno za svakog predsjednika. A za Predsjednika koji nikad nije služio vojsku; koji je izbjegao vojnu službu za Vijetnamskog rata (pa ga značajan broj Amerikanaca smatra osobom koja je namjerno izbjegla novačenje); koji je javno ponižen u kontroverznoj borbi s predsjednikom Zajedničkog stožera zbog pitanja 'homoseksualaca u vojsci' - za predsjednika Billa Clintona general Powell je predstavljao snažnu silu koju je bio nesklon izazvati. Dok su se Clinton i njegovi savjetnici sastajali i pričali, sastajali i pričali, dužnosnici u Christopherovom ministarstvu vanjskih poslova radili su na 'pregledu politike' prema Bosni; u tisku su se počeli pojavljivati nagovještaji novog, oštrijeg plana. Prema tom planu, UN bi podigao embargo s uvoza teškog naoružanja, a NATO bi udario na Srbe svojim zračnim snagama radi zaštite Bošnjaka, koji bi se, svježe naoružani, učili vještinama obrane. Plan je imao mnogo vrlina, iako su najupadljivije od njih stvorene da umire domaću javnost, prije nego da promijene vojno stanje u Bosni. Podizanje embarga na oružje, primjerice, postala je popularna zamisao, posebice među članovima Kongresa, i iz dobrog razloga: od svih izopačenih i protuslovnih političkih odluka Zapada o Bosni, embargo na oružje smatrao se neshvatljivo, najizravnije nepoštenim. Pod kojim bi izgovorom međunarodna zajednica mogla spriječiti članicu UN-a da se brani - što je, na posljetku, njezino eksplicitno pravo po Članu 51 UN-ove Povelje? (...) No ako je zamisao o dizanju embarga i napadu na Srbe imala političkih vrlina, međutim, njezina je praktična vrijednost bila sumnjiva. Kao što je dužnosnik ministarstva vanjskih poslova John Fox izjavio, na 'pregledu politike... razmatralo se mnogo veoma dobrih, srednjih mogućnosti' no zatim su one bile 'odbačene'. Christopher i drugi dužnosnici izašli su sa snažnom retorikom; a, nakon 'tvrdnje da je Bosna od vitalnog interesa ... oni su iznijeli mogućnosti za koje su svi znali da neće donijeti rezultata.' Cilj je bio preokrenuti tijek rata bez uporabe vojnika, no program podizanja embarga i napada bio je utemeljen na logističkom i zemljopisnom neznanju. (...)" Novinar zatim piše o putu Warrena Christophera u Europu, kako bi europske političare pridobio za američku zamisao. "Christopherov put u Europu nije bio uspješan - barem ne što se tiče uvjeravanja Europljana da prihvate američku politiku. No u drugom smislu, on je bio sjajno postignuće, jer je predsjedniku Clintonu tako osiguran alibi za njegovo vlastito nedjelovanje. Ukoliko Predsjednik nije nešto poduzeo za podizanje embarga na oružje protiv Bošnjaka ili u smislu pripremanja zračnih napada protiv Srba, bilo je to stoga što su Europljani imali vojnike u području, i kako god on pokušavao, nije ih uspio pridobiti da pristanu na njegove prijedloge. Što se Europljana tiče, oni nisu bili naviknuti na tu vrst 'poštenih savjetovanja.' Oni su očekivali da Amerikanci vode, a ne zapitkuju. (...) Suočeni s izborom da li da podupru američku zamisao ili ne, Europljani bi radije izabrali ono drugo. Suočavali su se, naravno, sa stvarnim problemima: bojali su se da bi pošiljke oružja mogle razbuktati rat (što je, dakako, bio smisao odluke); bojali su se da bi Milošević, vidjevši da dobici njegovih saveznika nestaju, mogao povesti svoju vojsku u intervenciju; bojali su se da bi, stigavši tako blizu 'miru' (po srpskim uvjetima, da, ali to je tužna životna činjenica), naoružavanje Bošnjaka gurnulo rat u upravo suprotnom smjeru. Na posljetku, britanski, francuski i španjolski vojnici bili su u području; ukoliko Amerikanci nisu bili voljni inzistirati, Europljani zasigurno nisu mogli uzeti ozbiljno taj prijedlog. (...) Bill Clinton je tako uspio stvoriti savršenu politiku: retoričku politiku, koja se sastoji isključivo od riječi. To je donosilo moralni ugled; nije uključivalo rizike. (...) Za Billa Clintona, kao što su Bošnjaci sporo otkrivali, glasno izjašnjavanje protiv nečovječnosti često se činilo sredstvom da se izbjegne suprotstavljanje toj nečovječnosti. Jesmo li joj se mogli suprotstaviti? Na posljetku, Colin Powell i njegova vlastita vojska suprotstavili su mu se, Europljani su bili skeptični, a što je najvažnije, problem se zakomplicirao od prvih dana rata za vrijeme Bushove vlade. No ipak, usprkos prihvaćenoj mitologiji, većina Amerikanaca naginjala je podupiranju snažne akcije u Bosni - ukoliko bi bila koordinirana sa saveznicama. Kao što Wayne Bert kaže u 'Supersila koja se opire': 'Predsjednikova je moć znatna, i odlučan predsjednik koji bi bio spreman preuzeti odgovornost za politiku u Bosni mogao je stvoriti koaliciju koja je mogla prevladati mnoge prepreke i uporabiti silu za postizanje zadovoljavajuće pogodbe. Više Europljana složilo se s diplomatom koji je izjavio da bi Predsjednik 'trebao prestati ispitivati ih o njihovom mišljenju o njegovim planovima, te im početi umjesto govoriti što namjerava poduzeti, po mogućnosti uz njihovu potporu.' Takav pristup bio je nezamisliv Clintonu, jer on nije bio spreman preuzeti žrtve koje bi bile potrebne da se rat zaustavi; umjesto toga, kao što Gow kaže, on je zauzeo 'načelno stajalište protiv 'etničkog čišćenja', bez da je bio spreman učiniti ono što je bilo potrebno da ga zaustavi.' Kao što Owen ističe, retorika stvara iluzije; ona čini da ljudi 'sanjaju.' To što je naveo ljude da sanjaju te sne, te prema njima djeluju, unatrag gledajući, najveći je Clintonov neuspjeh. (...)" 090353 MET jan 98