FRANCUSKA,LE MONDE,17.12.1997.,ETIKA VERONIKE NAHOUM

Ž4=FRANCUSKA Ž1=LE MONDE Ž2A=17. XII. 1997. Ž3=Nutarnja zakonitost prošlosti "Moralno i pravno ispitivanje naše tragične prošlosti radom (ili neradom) nekadašnjih birokrata samo po sebi pretpostavlja općenito prihvaćeno uvjerenje da je protivljenje genocidu pozitivan obrazac političkog djelovanja. I da je ta pozitivnost sveopća, tj. da se čak i sada primjenjuje. Ova moralna jasnoća kao rezultat kulture našeg povijesnog sjećanja u vezi je s pravnom (i povijesnom) potrebom da se pomogne osobama u pogibelji. (...) Naše obzorje mogućeg junaštva - 'oduprijeti se' - gubi na užitku navoda i zasniva se na nesmiljenoj logici: ako se to događa drugima, može i meni i mojima; ako ne činim ništa za toga drugoga, sasvim logično pretpostavljam da nitko neće ništa učiniti ni za mene. Postoji veza između plemenitosti, mašte, ljubavi prema sebi i svojima, i vježbanja praktičnog razuma koji se opire na točnu simetriju, dobro podijeljenu, jednaku, između sebe i drugoga: svako se nagrđivanje nedužne žrtve sastoji u odricanju te matematičke i moralne jednakosti između mene i onog kojega stavljaju na mrtvačka kola, a koji sam mogao biti i ja. Rasizam, u svim svojim inačicama - od suvremenog primjera 'etnizma' velikosrbina Šešelja koji izjavljuje: 'Muslimani su genetski otpad Srba...', sve do nesmišljene nevidljivosti mrtvih u mnoštvu, onih koji, iako živi, jeftino postoje, primjerice siromašni u neeuropskim zemljama - uništava tu simetriju između moga i tuđeg života i bića, i priječi logičnu dedukciju 'on, kao-dakle ja!'... Kada si čitava jedna zemlja priušti da vlastite građane tuži zbog odobravanja prošlog zločina, znači da neizravno i jako promiče kažnjavanje budućih zločina i da je zadaća odupiranja uvjet bez kojega nitko ne može preživjeti. No velika se povijesna nesreća događa već desetak godina, utoliko teža što dira u logiku, u temeljnu povezanost društvenog prostora što pretpostavlja zajedničku promidžbu vrijednosti poput 'ne čini drugome ono za što optužuješ nekog trećeg'. Naime, odnos Francuske prema nedavnim pokoljima velikih razmjera u strahovitoj je suprotnosti s vrijednostima koje se ispovijedaju, što djeluje kao noćna mora i nagoni na povraćanje kada oni koji naučavaju vrijednosti prošlog otpora zapravo sudjeluju u suvremenim genocidima. Ako je bilo moguće etničko čišćenje u Bosni, tragedija u Srebrenici i genocid u Ruandi u travnju 1994., ako francuski generali pod zastavom UN-a (ali po telefonskim zapovijedima svojih političkih starješina) koji su pet godina sudjelovali u etničkom čišćenju sada odbijaju svjedočiti pred Međunarodnim kaznenim sudom, ako amnezija pogađa one koji su izravno i neizravno odgovorni za sadašnje genocide, dok hipermnezija rasvjetljava gnusne, ali završene trenutke naše prošlosti, znači da je, više od morala, pogođena nutarnja zakonitost, to je dosljednost zajedničkog gledišta, njezina prava širina i temeljna povezanost. Nevidljivo, ali stvarno, pogođeno je i opustošeno zajedničko povjerenje u vlastiti prostor. Napokon, od budućeg se programa ledi krv u žilama, kada budući ubojice više neće moći pod reflektorima učiniti ništa drugo doli trzati se na priču o potrebi protivljenja dok imaju pravnu i gospodarsku međunarodnu legitimnost.(...)", kaže se u napisu Veronique Nahoum-Grappe, antropologinje i profesorice na Visokoj školi za društvene znanosti. 180146 MET dec 97