RUSIJA,NEZAVISIMAJA GAZETA,16.12.1997.,RUSIJA-TURSKA

Ž4=RUSIJA Ž1=NEZAVISIMAJA GAZETA Ž2=16. XII. 1997. Ž3=Plin će u Tursku krenuti po dnu Crnoga mora Aleksandr Reutov izvješćuje o posjetu ruskoga premijera Viktora Černomirdina Ankari: "Jučer je ruski premijer Viktor Černomirdin započeo dvodnevni službeni posjet Turskoj. Danas navečer on bi se trebao vratiti u Moskvu. Novinari i analitičari unaprijed su ovaj posjet nazvali povijesnim. Više je razloga tomu. Tijekom posjeta, u ponedjeljak, potpisan je cijeli niz zajedničkih dokumenata. Među njima i sporazum o izgradnji plinovoda Rusija-Turska, ili, kako ga još nazivaju, projekt 'Modra bujica'. Prema tom dokumentu naše će se zemlje za dvije godine povezati plinovodom dugim 1213 kilometara, pri čemu će dio dug 396 km ići po dnu Crnog mora, na nekim mjestima na dubini 2150 metara. Za Tursku je to najveći energetski projekt u čitavoj njezinoj povijesti. Predviđa se da će do 2015. njezine potrebe za plinom biti barem 50 milijarda prostornih metara. Kapacitet budućeg plinovoda procjenjuje se na 16 milijarda prostornih metara na godinu, a njegova vrijednost na 1,5 milijarda dolara. (...) Turska se u zadnje vrijeme počinje sve više zanimati za proizvode ruske vojne industrije. Na nju otpada oko 200 milijuna dolara. Ankara je pokazala zanimanje za tenkove T-80 U, oklopne transportere BTR-80, neke tipove lovaca i helikoptera, kao i za sustave za protuzračnu obranu. No čini se da tursko zanimanje za rusko oružje nema toliko pragmatične vojne, već više opće političke značajke. Rusko-ciparski ugovor o dopremi Nikoziji protuzrakoplovno-raketnog sustava S-300 PMU koji je potpisan prošle godine, jako je uplašio Ankaru. Uostalom, ona ima razloga za strah. To je jedan od najsavršenijih sustava za protuzračnu obranu koji ide u kategoriju obrambenog oružja, ali može držati pod nadzorom velik dio turskog zračnog prostora i rušiti zračne ciljeve pri samom uzlijetanju. Čini se da je Ankara iscrpila sve pričuve pritiska na Rusiju kako bi je prijetnjama uvjerila da odustane od posla s Ciprom i odlučila iskušati Moskvu optimističnim izgledima za zajedničku vojnu suradnju. Tako je gospodarsko pitanje lako prešlo u političku fazu. Vjerojatno je Viktor Černomirdin morao slušati neugodne riječi o vladanju ruskih zastupnika koji većinom predstavljaju liberalno-demokratsku stranku (LDPR), a previše se bave nutarnjim pitanjima susjednih država. U Ankari se ljute na svaki spomen kurdskog pitanja, jednostavno odbacujući i samo njegovo postojanje, a LDPR, posebice Odbor Državne Dume za geopolitiku koji ona nadzire, već je više puta postavljala ovo pitanje. Černomirdinov odgovor nije teško pogoditi. Tobože, ne brinite se, oni u Dumi često se bave onime čime ne bi trebali, no to nije strašno. U svezi s time nameće se usporedba: partnerski odnosi između Rusije i Turske donekle podsjećaju na odnose između SAD-a i Kine. I u Turskoj i u Kini povrede ljudskih prava su velikih razmjera, u svakom slučaju, prema 'europskim' normama. No Moskvi, kao i Washingtonu, gospodarska suradnja više koristi nego zaštita apstraktnog pojma općeljudskih vrijednosti. Izgleda da se takvo gledište neće promijeniti u skoroj budućnosti." 170200 MET dec 97