THE ECONOMIST, 9. XII., BOSNA

Ž4=VELIKA BRITANIJA Ž1=THE ECONOMIST Ž2=9. XII. 1997. Ž3=Podijeli i pobjegni? "Nakon četiri godine surovog rata, Bosna je, zahvaljujući nazočnosti kojih 30.000 snaga NATO-a, uživala dvije godine mira. Ipak, Daytonski je plan obnavljanja jedinstvene bosanske države, s autonomijom Muslimansko - Hrvatske Federacije i Republike Srpske, postigao malo. Bosanski Muslimani i Hrvati svaki brinu svoja posla, dok se srpski dio podijelio između čvrstorukaša s Pala te umjerenijih nacionalista sa središtem u Banja Luci. Uznemireni glasovi kažu da je vrijeme da prihvatimo stvarnost, zaboravimo Dayton i ostavimo strane da pođu svaka svojim putem. Ti su glasovi posebice snažni u Americi. Tamo jedni tvrde da nikad u povijesti antagonističke etničke skupine nisu uspješno dijelile moć u demokraciji, nakon građanskog rata; kad se borbe zaustave, izbor su ili osvajanje, ili fizičko odvajanje. Logika tog razloga primjenjana na Bosnu značila bi ponovno ocrtavanje granica srpskog dijela radi lakše obrane te zatim, dopuštanje da se rs pridruži Srbiji; hrvatski dio tad bi se pridružio Hrvatima, a Muslimani bi dobili ostatak. To je izlaz koji ima svojih prednosti na Capitol Hillu, gdje se mnogi senatori i kongresmeni, željni povratka američkih vojnika, boje da će borba za provođenje mirovnog sporazuma, kojeg drže nerealnim, zahtijevati beskonačnu prisutnonst NATO-a. Za njih, podjela nudi strategiju izlaza." Nastavlja se tezom da bi podjela gotovo sigurno izazvala masovna iseljavanja i krvoprolića, budući da se vođe nisu uspjele dogovoriti o tome tko će odustati od kojih teritorija. To posebice vrijedi za Muslimane, koji su prije rata činili 40% stanovništva te nikad ne bi prihvatili dogovor koji im ne bi dao više od četvrtine zemlje, koliko im sad pripada. (...) "Zagovornici podjele zanemaruju situaciju u srednjoj Bosni, gdje mnogi Hrvati žive okruženi Muslimanima. Znajući da bi završili u državi u kojoj prevladavaju Muslimani, većina se tih Hrvata boji podjele." Nadalje, smatra list, podjela bi potakla borbe u područjima etničke nestabilnosti, primjerice u Makedoniji i Kosovu. Iz svih bi tih razloga, kaže list, mudrije bilo inzistirati na Daytonu. List zaključuje da nikad nije bilo realno smatrati da bi u takvom sukobu unutar nekoliko godina mogao nastati novi poredak, koji bi odmah glatko funkcionirao. Osim toga, tu su neki pozitivni znakovi, poput Tuđmanovog izručenja hrvatskih optuženika u Haag, povezivanja različitih telefonskih sustava u Bosni i ponovnog otvaranja nekih zračnih luka u području. Na posljetku, kaže list, napredak u Bosni ovisi o nazočnosti mirovnih snaga NATO-a, a u tom su savezu američke snage još uvijek itekako potrebne. S američkim snagama, NATO je vjerodostojniji, a politički su izgledi za provođenje Daytona bolji. "(...)Treba također razmotriti zdravlje NATO-a; ono će patiti ukoliko Amerika ne bude uključena u tako važne vojne zadatke kao što je obnova mira u Bosni. Želi li Kongres zaista dovesti svoje dečke kući, Europljani bi vjerojatno - usporkos sadašnjim protestima - izabrali ostati u području, radije nego da gledaju kako Bosna još jednom tone u krvoproliće. No nastavljena američka nazočnost za Bosnu bi bila mnogo bolja, kao i za savez - pa i za Sjedinjene Države, ukoliko namjeravaju voditi NATO. Prerano je za odustajanje." 100251 MET dec 97