RDW 15. XII. PROMJENE U EU

NJEMAČKI RADIO - RDW 15. XII. 1999. Drugačija Europska Unija za XXI. stoljeće nakon helsinškog sastanka na vrhu, komentar pripremio Felix Steiner. "Helsinški sastanak na vrhu Europske unije u Helsinkiju pojasnio je situaciju. Jasno je sada da je Turska službeno priznata kao kandidat za ulazak u Uniju, a stvari su jasne i za Rumunjsku, Bugarsku, Litvu, Letoniju, Maltu i Slovačku, s kojima bi Europska unija već za nekoliko mjeseci započela konkretne pregovore oko pristupa uniji. Međutim ovaj sastanak na vrhu, koji je bez sumnje odlučujući korak na putu prema najvećem proširenju Europske unije u svojoj povijesti, ostavio je na kraju više pitanja nego odgovora. Ključna pitanja na koja sastanak na vrhu u Helsinkiju nije dao i nije mogao dati odgovore glase: Kakav će oblik i karakter imati Europska unija u 21. stoljeću? I ponajprije, što je zapravo cilj Europske unije? Jedno je jasno: u idućem stoljeću ništa neće više biti i ostati kako je bilo. Neće ostati strukture odlučivanja sa svojom često prisilnom jednoglasnošću, neće ostati povjerenstvo sa svojih sada 20 povjerenika - jer Europska unija sa više od 25 članica paralizirala bi samu sebe. Također, trenutna agrarna politika, koja guta milijardske iznose i pomoć strukturama narazvijenih područja novih članica, odvelo bi EU u propast. Dosadašnje članice Europske unije trebaju se pozdraviti sa zavoljenim načinom posjeda. Tko se još prisjeća amsterdamskog sporazuma i agende 2000, taj zna kako će to biti teško. S helsinškim odlukama Europska je unija samu sebe stavila pod veliki pritisak. Često su u povijesti europskih integracija samo takvim načinom postignuti rezultati. Međutim, hoće li to načelo i ovoga puta funkcionirati? Određeni vremenski plan i dnevni red koji se naslućuje za predstojeće konferencije vlada o reviziji amsterdamskog ugovora daju naslutiti da nužne reforme Europske unije, baš kao i mnoge prije, neće biti dovoljno dalekosežne. Nedostatak želje za reformama prvi put u sebi sadrži i opasnost od propasti čitave Europske unije. Ono što EU sada treba je trenutak sabranosti, trenutak za razmišljanje o sebi i svojoj budućnosti. Kako daleko bi EU trebao geografski sezati? Pružanje statusa kandidata Turskoj EU je prekršio tabu. Za samo nekoliko godina svoje zahtjeve za prijamom u uniju predat će Ukrajina i kavkaske republike. I one su već odavno članice Vijeća Europe. Kako može EU sada reći 'Ne'? Za koja područja bi EU morao biti mjerodavan i odgovoran, koje ovlasti ostaju u rukama nacionalnih parlamenata? Bivši njemački predsjednik Roman Herzog prigodom svojeg oproštanja s dužnošću predsjednika Njemačke, u knjizi je napisao da će Bruxelles na dugu stazu i duži rok biti važniji od Berlina. I to je točno. Međutim, tko u Bruxellesu moć mora dijeliti sa sve više partnera, taj bi trebao znati kako se moć treba dijeliti - i to kako unutar EU-a, tako i između Europske unije i nacionalnih država. Osim toga, kako daleko može ići europsko ujedinjenje, kako duboko ono mora ići? Već u sadašnjem klubu petnaestorice ne žele biti svi svugdje - Britanci i Danci ne žele sudjelovati u zajedničkoj valuti, Finci, Šveđani i Austrijanci ne žele sudjelovati u zajedničkoj obrambenoj politici. Većina novih članica određeno vrijeme iz gospodarskih razloga neće moći ispuniti ni jedno ni drugo. Europa različitih brzina time ne bi postala izuzetak, već uobičajeni slučaj. Kako će tada funkcionirati zajedničko oblikovanje stajališta? Da li će tada biti moguće usmjeravati Europsku uniju i u njoj vladati? Ili će se Europa svesti samo na postojanje velike zone slobodne trgovine - ne bez razloga upravo najveći euroskeptici svih struja hrabrim planovima proširenja unije daju najžešći pljesak. Mnogi rješenje svih tih pitanja pronalaze jedino u raspravi o ustavu - koju EU sada još prije velikog proširenja konačno mora pokrenuti. Međutim do nje najvjerojatnije neće ni doći - takav korak još se ne može tražiti od Britanaca i Danaca, čuje se neslužbeno iz Bruxellesa. Vizija i cilj Europske unije u XXI. stoljeću time ostaju i dalje nejasni. Konferencija vlada godine 2000. učinit će po svoj prilici samo prvi, nužni korak reforma u novo tisućljeće. (RDW)